Ukratko referiranje na jednu od prethodnih misli – „o optimalnoj gradaciji patnje te mediokritetskim biološkim značajkama“:
Postoji gradacija patnje. Naime, polazimo od toga da svi pate na neki način, ali u skladu s prilikama i osobnim očekivanjima/značajkama. Ako je individua donekle zadovoljna, tj. ako su njeni ovozemaljsko-životni uvjeti zadovoljavajući, a ako je biološki prosječna (nevezano za to govorimo li o umnim značajkama i kapacitetima ili pak o eksternom fizičkom izgledu), ona može koegzistirati kao djelomično sretna jedinka. Time zapravo pokušavam objasniti razliku i ono dosad napisano, inicirano prethodnim upitima. Uzmimo banalan primjer… Kažeš li da si u depresiji, ljudi će po mogućnosti izvući naizgled katastrofalan primjer. Isti će im poslužiti kao poređenje – usporedba. No ono je u biti nonsens (apsurd), jer zanemaruje ovaj princip, kao i štošta što se eliminira u ovome optimističkome opiju (poimanja). U konačnici, sve ovisi o osobi do osobe te o njezinim sposobnostima, shvaćanjima, iskustavima, itd… Dakle, izvršiti bilo kakvo poređenje je nerealno, jer je patnja univerzalna stvar. Ovisi o tome kako na nju gledamo; kakve su nam individualne značajke – bilo društveno ili biološki; u kakvom smo položaju i na što smo naviknuti ili od onoga što eventualno očekujemo.
Balega postojanja diktirala je privrženost kolektivu, pa je to uistinu najbolje što možemo probati. Neki jednostavno žive svoj život, dok je netko samo korisni idiot. – U okovima ništavnog, imaginarnog, a nametnutog nam. Taj drugi sam i sâm, kao dio (naj)nižeg sloja u emociji od blata ščinjene, a koju kao takvu uglavnom mora krasiti disciplina bezumlja. Izvan discipline bezumlja, a u istom tom blatu, rađa se kognitivna disonanca, gdje jedna individua shvaća da je nedostojna i vlastitoga ideala! To više nije emocija, jer nema žala, a ne ima ni gnjeva. To je sastav ništavnosti, ali ne ni besmisla, već apatične patnje prouzročene kontinuiranošću apsurda i repetitivnog „ništa“.
Bdijemo u realnacionalističkom smeću – nadograđenom bespućima međumrežja – gdje svaka otpadna tvar koju je i kanalizacija izbljuvala radi zagušenosti ima pet minuta slave u vidu okaljanoga ponosa nacionalnoga stijega.
Najveći usud natalistu jest dijete pesimist. Isto vrijedi i s ekonomskog gledišta. Štoviše, razlike nema.
Pesimizam iziskuje priznanje u vidu istinitosti i pravičnosti – što je najteže. Čovjek u poznim godinama je možda potisnuo štošta, no tu pronalazimo najveći paradoks, jer ne može biti mjerodavan niti istinski blagonaklon potonjem obliku života.
U konačnici, optimizam biva poražen u svojoj prizemnosti, nedovoljno razvijenom racionu, u težnji da stvara napredno – iako ne vidi besmislenost, patnju i nepravdu postojanih sustava. Pesimizam je čin intelektualne suverenosti – nečega što je od strane svagdanjeg svijeta klasificirano kao neoprostivi grijeh. Kritika jest temelj, kao vrijednosni iskaz našega „ja“ – no bezumništvu ona se prohti… (Svijet kritike: optimistički opij)
Snagu kolektiva može izgraditi isključivo patnja, jer to dvoje jesu temelj – zato je simbioza ne samo nužna, već realna!
Nikola Puzović
https://independent.academia.edu/NikolaPuzovi%C4%87
Leave a Comment