Peti dio edicije naslovljene „U metafizičkim okovima realnacionalizma“ donosi vrlo kratku (stvarnu) korespondenciju, odnosno misao – nalik analogno započetim međumrežnim pisarijama. Poslužit će kao svojevrsni primjer sukoba dvaju svjetova, odnosno dva raznolika pogleda na isti (svijet). Promatramo li imanentnu zbilju, s lakoćom uvijek dođemo do zaključka: biti pripadnikom manjinskog naroda koji je sociopolitički negativno obilježen te okarakteriziran ili empirijski osvjedočen pesimist – s pogleda šireg okružja, rezultat je gotovo identičan, doduše s potencijalno različitim konsekvencama. Ne otkrivajući identitet individue, oslovljavam ga Optimum X.
U prethodnom dijelu pišem: »Postoji samo svjesno stečena i/ili preuzeta ideja identiteta kao stvar volje (u konačnici) – uglavnom definirana realističkim konceptom na mikroplanu – što uključuje svakodnevicu nas smrtnika nižeg sloja. Koncept može biti i jest nacionalistički, ali je (real)nacionalno nerijetko iracionalno. Primjerice, s gospodarskog gledišta (makroplan).« – na nanovo komentiranje podstakla me i parafraza koja se pripisuje Arthuru Schopenhaueru: »Pet minuta nakon tvog rođenja, oni odluče o tvom imenu, religiji, nacionalnosti i staležu. I onda provedeš ostatak života braneći ono što sam nisi izabrao. « Ključno je naglasiti kako se Optimum X nije usaglasio, ali je potvrdio da sam „iznimka“ – čime se zapravo obojica slažemo s tvrdnjom da je identitet politička i/ili kulturna kategorija, a ne samo puka činjenica biološkog nasljeđa. Naime, dotičemo se i biologije koju nerijetko „kritiziram“ kao čimbenik opstrukcije idealima, odnosno uzvišenim ovozemaljskim tendencijama. Poviše se o tome može iščitati u prethodnim dijelovima fragmenata ili dosadašnjim sažetim introspektivnim esejističkim publikacijama: https://independent.academia.edu/NikolaPuzovi%C4%87
Priložena korespondencija inicirana je još jednim citatom Arthura Schopenhauera: »Ljudski život mora da je nekakva pogreška.« – Tek zrno pijeska naših dijaloga prenosim u originalu:
Optimum X: Glupost, život je nešto smrt je ništa.Bolje da čovjek postoji nego da ne postoji
- Puzović: Postojiš jer moraš, ne jer istinski želiš. Koliko ljudi ima istinski motiv?
Optimum X: postojim jer želim, ljudi skloni samoubojstvu su beznadni jer imaju predodžbu da nikad neće ostvariti neki cilj.Ljudi koji preživljavaju nikad ne misle o samoubojstvu jer život vide kao vrijednost, kod svega je tako.
Čini mi se da imaš potrebu razdvajati biologiju od istinskog čovjeka a istina je da je istinski čovjek i tijelo i duh.Što bi bilo da si sama svijest koja pluta svemirom i nema nikakve sposobnosti djelovanja odnosno činjenja?Život je spoj svijesti i tijela u kojem svijest ima mogućnost činjenja, što je u tome loše?Schoppenhauer je jedna danguba koja je eto druge pokušala uvjeriti da je sve besmisleno i glupo, a odakle takvo promišljanje?Svako naše postignuće i ako je kratkoga vijeka je vrijedno jer smo nešto učinili.Imaš dvi ruke i dvi noge, dva oka i dva uha samo sa njima možeš proći cijeli svijet, ubrati svako voće, popeti se na najveće vrhove, graditi, saditi, slušati i stvarati glazbu..I sad će meni neki stari prdonja Schoppenhauer kazat da je sve to besmisleno i glupo?Šopi je stari neodgovorni prdonja kao i Karl Marx i ne treba njegove stvari uzimati k srcu.
- Puzović: Kako možeš porediti Schopenhauera s Marxom? Postojiš jer želiš – stvar volje. Isto bi bilo i kod samoubojstva. Individualna volja. Postoji gradacija patnje koju prate zapravo značajke pojedinca. Dakle, ona može biti veća ili manje, ali je nazočna. Isto tako, nju ne možemo definirati samo na temelju površnih činjenica kao što su financijski status ili društveni položaj jedinke. Kritika biologije je zapravo puno šira i odnosi se na ljudsku ograničenost koja je kao takva stvarna. Omeđena je površnosti u vidu osobnih potreba. U suprotnom bismo živjeli u nekakvom idealnom svijetu, hipotetski… Recimo, osobno ne mislim da je pozitivno i postojati, ali prihvaćam kolektiv kao takav i vjerujem u ljude poput tebe koji ga čine. Možda samo tako mogu egzistirati velike ideje.
Optimum X: dobro aj, malo sam pretjerao, Marx je bio gori, al ni Schoppenhauer nije bio baš ugodan unatoč tomu što je život proveo filozofirajući.
Zapravo to biološko ograničenje i nije toliko loše(ne u svakom slučaju).Čovjek po svojoj prirodi voli kontrast, pojam dosada je samoobjašnjiv sve je do-sadno odnosno kao do sada, nema promjene.Na engleskom se dosada kaže boredom ondosno kad je nešto dosadno to je boring što znači ujedno i bušenje, bušenje je nekoć bio vrlo dug, naporan i jednolik posao.
Dakle i kad bismo imali sve u životu i kad bismo bili van bioloških ograničenja onda bi ili bili potpubo sterilna bića bez ikakve težnje al ni patnje no onda bismo opet prodali to nepromjenjivo stanje za ono promjenjivo.
U našoj je prirodi da težimo promjeni i stoga je biološko ograničenje u neku ruku dobro.Biologija ti nameće da uvik težiš nečemu, da ti ne bude dosadno.
Problem nastaje kad osoba počne smatrat da njena qualia nema vrijednost već to hoće li je se tko sjećati za 600-700 godina, tu nastaje problem besmisla jer osoba ima krivi kriterij(sad jel ispravan il kriv o tome se da rapsravit, ovo je gledajući čisto iz sekularnog pogleda).
U konačnici, Optimum X donosi zanimljiv zaključak o kontrastu što i osobno konstatirah, pišući »Svijet kritike: optimistički opij«. Istodobno, nameće se pitanje podudarnosti naših pogleda, ali se isto tako uviđa i ekscentričnost pesimističkog gledišta. Optimum X iznova se pojavljuje kao protuteža, s (nazovimo) optimističnim poimanjem svijeta. Time se, paradoksalno, iznova budi svojevrsni kauzalitet i pluralistički demonstrira upravo taj kontrast misli. Kako god da jest, neka ovo posluži i kao svojevrsni uvid. Barem dio onoga što čini zanimljiv kontrast s filozofskog gledišta, dok se politički i ini stavovi dva lika čak i podudaraju. Nameće se pitanje – koliko možemo dokučiti i one raznolike poglede. Stupa li tu „realsolipsizam“ o kojemu pišem, promatrajući dinamičnost kao statiku osobnih ideja u svijetu koji to ne može protumačiti?
Nikola Puzović
Leave a Comment