Postoji samo svjesno stečena i/ili preuzeta ideja identiteta kao stvar volje (u konačnici) – uglavnom definirana realističkim konceptom na mikroplanu – što uključuje svakodnevicu nas smrtnika nižeg sloja. Koncept može biti i jest nacionalistički, ali je (real)nacionalno nerijetko iracionalno. Primjerice, s gospodarskog gledišta (makroplan).
Realistički mehanizam kolektiviteta u vidu nacionalnog na mikroplanu, a u ruhu svakodnevnih interakcija, sredstvo je preživljavanja. Diktat istoga treba tražiti politološki, sociološki, filozofski, ekonomski, antropološki, psihološki… Sve navedene discipline nude odgovor, jer je društvo satkano od procesa koje iste mogu dekonstruirati. Velike ideje ne postoje, jer smo ograničeni sitnim interesima svakodnevnih potreba.
Životna zbilja neiscrpna je inspiracija pesimizmu, jer ga, štoviše, iz dana u dan produbljuje.
Individualne negativne značajke garant su biološkoj zakočenosti.
S kim si – takav si… Sam si – svoj si!
Mrtvilo nacionalnog; umire i natalistički imperativ.
Individualna fizička starost kao i razdoblje nastanka predstavljaju kronološke značajke, koje same po sebi ne vrijede apsolutno ništa, dok težinu poprimaju isključivo eliminiranjem svih ostalih funkcija čovjeka.
Međ’ emocijom i razumom stvara se nepremostiv jaz kao uzročnik kratkog spoja – nedostojni ideji i osjećaju, nedostojni samoj materiji koja kroji svijet.
Samotnost rodi ideje; povremene interakcije privremeno zadovoljstvo; stalni dinamični kolektiv disciplinu bezumnika.
Prošlost je osnova budućnosti – budućnost samo kontinuum povijesne patnje.
Hrvatska ideja je pokretač: jučer, danas i sutra! – Čin volje, borbe, istinitosti i pravičnosti – nasuprot svemu. To je, na koncu, individualna preferencija kao definicija (ne)znane borbe mikroplana. Koliko god indiferentno – jedino hipotetski dostižno ovosvjetovno.
Nikola Puzović
https://medium.com/@NikolaPuzovicHr/u-metafizičkim-okovima-realnacionalizma-4-4f207dd7e364
Leave a Comment