Prema Durkheimu stope samoubojstava ovise o razini integracije i regulacije unutar društva. Otuda proizlazi osobna želja integracije bez obzira na širu dezintegraciju u političkom kontekstu kada je riječ o eksternim ili biološkim čimbenicima i karakteristikama – introspektivno pišući. Emocionalno dovođenje nacionalnog u fokus je fanatična maska satkana od kolektiviteta kao svjesni individualni čin koji nažalost s realističkog gledišta rezultira isključivo nihilističkom pustoši, a koji se kao takav može i mora isključivo dalje procesuirati, odnosno preinačiti u nešto opipljivo iliti praktično. Mišljenja sam da postoji biološko nasljeđe kao nužno reproduktivno zlo i osobna volja kao stvar šireg te opipljivog individualnog odabira, a koje kao takva nosi paradoksalne ekskluzivne konsekvence i od strane samog šireg bića koje se može promatrati kao potencijalno integrativni čimbenik. U konačnici sve počiva na temeljnoj ljudskoj biologiji, odnosno prirodi, jer uvijek postoji želja za koegzistencijom, iako za istu smatram da je nužna, jer je na mikroplanu nacionalno realistički mehanizam kolektiviteta. Kada je riječ o mikroplanu – mišljenja sam da nacionalno opstaje upravo kroz niže razine interakcija, bez obzira što je isti koncept dirigiran s viših instanci.
Optimizam je maska javnog identiteta.
Bivati i postojati nije za porediti.
Ideal zauzima realsolipsističko gledište. – Svaki je istinski ideal inherentno usamljen i nekomunikabilan. Ideal je žezlo bez prijestolja.
Umnožena individualna patnja rodit će kolektivitet moći.
Zadovoljno ljudstvo je inferiorno, jer previše gube integracijom u optimistički opij. Prividno ispunjen čovjek ne stvara, jer je motiv ugušen.
Istinitost je ugašena interesom, a ljudska biologija počiva na osobnom interesu.
Nacionalizam je borba na mikroplanu, nas smrtnika nižeg sloja, jer svakodnevno nosimo teret nečega što istinski u praksi ne postoji. U konačnici, to je realnacionalizam. Istinski nacionalizam je nešto uzvišeno, a uzvišene ideje opstruirane su ljudskom biologijom, a koja kao takva kroji univerzalnu patnju.
Sretni ljudi vode se potrebama u vidu interesa, a upravo zato bivaju hipokritični, što automatski eliminira mogućnost objektivnosti – bilo filozofski, bilo politički.
Identitet je stvar volje, a apetit stvar ega.
Nikola Puzović
https://medium.com/@NikolaPuzovicHr/u-metafizičkim-okovima-realnacionalizma-3-99781e68a97d
Leave a Comment