Nastavno prošlom dijelu, u originalu prenosim odgovore Optimuma X – iz naše međumrežne korespondencije. Priloženi odlomci (citati) predstavljaju komentare u izvornom obliku i kao takvi, odgovori Optimuma X ne podliježu tehničkoj korekciji u kontekstu eventualnih zatipaka (tipfelera) te inih grešaka.
»zašto je ideal nedostižna kategorija?Ideal je nekomu bio napraviti elektromotor s efikasnosti većom od 90%, danas se pokazalo da je takvo što moguće.Što uopće znači optimist i pesimist, govorimo li o istom pojmu?Zašto je glupo misliti da je čaša polu puna umjesto polu prazna ili da je čaša 95% puna a ne 5% prazna?Što uopće znači biti pesimističan nacionalist?Imamo više nego svi naši pretci zajedno, zašto bi smo onda bili pesimisti?Čemu ljutnja zbog toga što nismo samo nematerijalna prisutnost?Jedini razlog zbog čega bi osoba mogla biti pesimistična je zbog naizgled čisto materijalnog svijeta koji teži većem kaosu alitiga neredu odnosno entropiji.Pritom je ključno uočiti ovo naizgled jerbo postoje iskustva koja ukazuju na nematerijalni svijet i duh, no o tom po tom.«
(Zatim navodi…)
»zašto nefunkcionalnost nacionalnog okvira treba proizvesti nihilizam?Zar je osoba osuđena pronalaziti smisao isključivo u naciji?Nacija je vrlo široki skup unutar kojega( a i izvan) postoje puno bitniji podskupovi i skupovi.Što bih se ograničio u pronalaženju smisla isključivo u članovima svoje nacije?Sama nacionalna ideja nije nipošto plemenitija od ideje prijateljstva ili bilo koje druge privrženosti drugoj osobi.«
Ovdje uviđamo kako Optimum X materijalizira metafizičku kategoriju, svodeći je na tehnološki napredak. Kako god, on nudi i opravdanje za njegov optimizam. Naime, s kronološkog gledišta, mnogi su mišljenja kako je danas štošta lakše (svakodnevica) negoli je bilo kroz povijest – što je činjenica, parcijalno. Bez obzira na to, možemo iznijeti kontraargumente te tvrditi kako nije tako, jer i danas imamo ista pitanja i iste probleme kao što je to bio slučaj i u prošlosti. – Prije svega, uzmimo u obzir širu sliku, pa samu patnju promatrajmo imanentno na globalnoj razini. Svako doba nosi i svoje prednosti – kako i nedostatke. Tako, sa sociološke strane možemo govoriti o mnogobrojnim problemima suvremenog društva. Uostalom, i sȃm sam pisao u dvanaestome dijelu o biološkom determinizmu u digitalnom dobu. Svakako, sami uvjeti života su poboljšani, ali glavno pitanje nije riješeno – pitanje bivanja kao takvo. Razočaran sam, ako bih se to tako moglo okarakterizirati, zamjenom teze – tehničkim napretkom s egzistencijalnim bitkom.
S druge strane, dotični se referira i na tvrdnju koju sam iznio u političkom kontekstu, što je vrlo bitno za napomenuti, a koju iznova navodim u prethodnom dijelu edicije: No, prije svega, napominjem kako nefunkcionalnost nacionalnog okvira proizvodi nihilizam koji se mora kanalizirati u junački pesimizam. To promatram kao pripadnik hrvatske zajednice u Vojvodini, dok Optimum X piše iz hrvatskih središta. To je ključna distinkcija, da bismo uopće razumjeli cijeli koncept ovog dijaloga koji vode dvojica aktera naizgled sličnih političkih pogleda, no ne i filozofskih – što je rezultat samih okolnosti, mogućnosti i shvaćanja identiteta kao takvoga uopće. Njegovi podskupovi su svugdje (okružje/životna sredina) te je on integralni čimbenik hrvatskoga društva, dok u ovom slučaju pesimizam dolazi s margine panhrvatskog etničkog prostora (nazovimo to tako). Za njega je to čin svakodnevne interakcije, dok osobno to promatram kao nešto više, izvan osobnih fizičkih ograničenja.
Nakon što sam u jednom trenutku objavio citat Heinricha Heina: »San je dobar, smrt je bolja; ali naravno, najbolja stvar bi bila da se nikada nismo ni rodili.« – Optimum X piše: »Što ima dobroga u ne roditi se?To je bezveze.Lipo je i spavat i živiti, nema ničeg lijepog u nepostojanju.« – na što je uslijedio moj odgovor (N. Puzović): »Najbolje bi bilo izvršiti samoubojstvo, no to nažalost ne rješava problem. Uzmimo u obzir princip gradacije. Dakle, tvoja tvrdnja (živjeti je lijepo) jest relativna, pa se u određenom kontekstu može čak protumačiti i kao mazohizam. – Čime zaključujem: »Samoubojstvo kao jedino logično izbavljenje vjerojatno to nije. Svakodnevna dugogodišnja želja za nebivanjem uz primorani nastavak bivanja nije ništa negoli mazohistički čin prkošenja samome sebi u besmislu izoliranosti vlastite svijesti… Jedina odlika bivanja jest fizička manifestiranost besmisla bivanja u cijelosti.«Politički konstrukt nacije (kao tlo i ideal) zahtijeva žrtvu bez neposredne biološke nagrade – nije uvjetovana biološki i socijalno, kao što to jesu individualne interakcije i težnje, a zbog kojih me Optimum X kritizira, videći me kao nekoga tko je navodno vođen altruizmom, no što u konačnici (prema njemu) rezultira autodestrukcijom (u određenoj mjeri). Takvo što bi bilo pretenciozno tvrditi, no njegovo zapažanje kao takvo biva zanimljivim. Tvrdnja o smislu u naciji je također netočna – što ne tvrdih na takav način. Time pokušava projicirati dijelom i vlastiti optimistični nacionalni zanos, koji je pretežno senzacionalističke prirode, bez šireg utemeljenja – videći sve crno-bijelo – barem po ovom pitanju. – Naizlged… Naime, govorim o imanentnom idealu koji se polako urušava u smeću realpolitike i realnacionalizma, a kojeg sam prvotno definirao kao nedostižnog kroz prizmu biološkog determinizma, čime tražim šire filozofsko i sociološko opravdanje za sve negativne pojave – kako društveno, tako i politički. Vakuum koji se stvara jest nihilistički, ali činom prkošenja, on postaje junački pesimizam. Možemo plakati nad sudbinom ili ponuditi sofisticiraniji odgovor. Zato u potpunosti dekonstruiram i samo pitanje bivanja, kao i ona politička pitanja. Svatko tko pročita prethodne političke pamflete ili autobiografske eseje, barem će valjda naslutiti o čemu doista pišem i kroz ovu ediciju. Pesimizam izvire iz moralne i egzistencijalne patnje, iz promatranja kako kolektivni ideal postaje paravan za sitne interese unutar te iste zajednice i nemogućnost procesuiranja šireg konteksta. Pojedinačno, kao u ovom slučaju, to naslovljavam kao realsolipsizam. Ovdje uočavamo strukturalni problem – antagonizam dvaju nacionalnih pogleda.
Nikola Puzović
- srpnja 2026.
Leave a Comment