Citat Philippa Mainländera izravno demontira sve površne kritike usmjerene protiv sinteze nacionalnog duha i filozofskog pesimizma, pa tako i kritičare ove edicije:
„Što je čovjek plemenitiji, to se sjajnije i dublje razvija njegova ljubav prema domovini; jer ona ne samo da ne isključuje ljubav prema čovječanstvu, već je, naprotiv, ona jedino tlo na kojemu ljubav prema čovječanstvu može uspijevati i na kojemu se za čovječanstvo može postići ono što je plodonosno.“
Optimum X odgovara: Kako iz domoljublja dolazi pesimizam?
(…Na što slijedi moj odgovor…)
- Puzović: Domovina je fizička, s moje strane okarakterizirana kao najviši imanentni ideal. Čovjek je, pak, definiran biološki. Ideal je, u biti, nedostižna kategorija. Prije svega, znači li kolektivni ideal monosemičnost ideje, odnosno jednoumlje? Optimistični nacionalizam je smeće koje mogu nazvati i realnacionalizmom (što je moja „kovanica” iz edicije fragmenata i aforizama), a šira svijest proizlazi u spoznaji sa društvenim i političkim kontekstom naroda ili zajednice kojoj pripadamo. Pesimistični nacionalist ili politički (u kontekstu volje) nacionalist jest privržen nacionalnoj ideji, jer prkosi idiotizmu, svjesno zastupajući ono što slijepi ne vide.
(Dalje ističem…)
O pojmu „junačkog pesimizma”:
No, prije svega, napominjem kako nefunkcionalnost nacionalnog okvira proizvodi nihilizam koji se mora kanalizirati u junački pesimizam.
— Nikola Puzović, Fenix Magazin, 17. svibnja 2026.
O „kovanici” realsolipsizma
Arthur Schopenhauer: „Svaki čovjek uzima granice svog vidokruga za granice svijeta.“ – U svijetu realsolipsizma postoji samo monolog. Zaključujem kako je to dokaz naše nemogućnosti da istinski razumijemo drugoga te da ego iznova preuzima primat.
Potpora biva uvjetovana stupnjevanjem idiotizma u vidu koristi, a u skladu s tim validaciju ostvaruje isključivo privremena agenda – narativ. To diktira tržišno-kvalitativne odredbe, nasuprot sentimentalnim, dok u svijetu nemogućnosti procesuiranja misli i socijalizacije nastaje realsolipsizam.
O tome sam pisao i u prethodnim dijelovima ove edicije, čime zapravo želim istaknuti nemogućnost povezivanja misli i procesuiranja istih, socijalizacije, međusobnog razumijevanja, dokučivosti same emocije te okupljenosti oko ideje.
O duhu i smrti
Svijet koji je srušio filozofiju je, paradoksalno, srušio i crkvu. Možda je to pokazatelj obamrlosti duha suvremenoga društva, nevezano za naš pogled, bili dogmatici ili skeptici.
U jedanaestom dijelu pisah o ontološkoj zabludi imanentnog (fizičko-biološkog) oblika. Doista, tko želi altruizam, taj želi i smrt – ne može htjeti vječno ovozemaljsko i biti egoistični pokvarenjak, to jest – biti optimističan! Ondje gdje bih se složio s Optimumom X jest tvrdnja kako je „najlakše umrijeti“, što zvuči paradoksalno, ali izdvojit ću i čuveni citat dr. Ante Starčevića „Prestanite ginuti za Domovinu i počnite živieti za nju.“ Bez idolatrijskih pogleda, može se reći da je Otac Domovine s pravom maximus maximorum.
Postoje samo maske u vidu društvene uloge. Ispod svačije površine krije se mrak.
Nije zastrašujuća smrt, već nemogućnost samouništenja. – Ovdje izdvajam citat Arthura Schopenhauera iz njegovog djela O patnji i beznačajnosti postojanja: „Jedini valjan moralni prigovor samoubojstvu objašnjen je u mom glavnom djelu. Navest ću ga i ovdje: samoubojstvo sprječava dostizanje najvišeg moralnog cilja – izbavljanje iz ovoga svijeta prepunog patnje – zamijenivši ga prividnim izbavljenjem. Velika je razlika između grijeha i zločina, a kršćansko svećenstvo samoubojstvo žigoše kao zločin.“
Nikola Puzović, 1. srpnja 2026.
Leave a Comment