U prošlome dijelu skup pojedinca i kolektiva kao takvoga, a koji jesu sastavni dio samoga društva, okarakterizirao sam i kao „postmodernistički apsurd trijade“, ali naslovio metaforičkom sintagmom „trijumvirat apsurda“, jer se i sam pojedinac, kao i kolektiv te društvo u konačnici personificiraju – i to kao glavni čimbenici potpune alijenacije subjekta.
Najbolje što jedna individua može, to je preživjeti, u skladu s mogućnostima. Ovo vrijedi isključivo onda kada svojevoljno prihvati trenutačni oblik postojanja, odnosno ono postoji kao takvo ukoliko ga odluči perpetuirati. Preživljavanje je rezultat potpune biološke i ekonomske ograničenosti čovjeka kao bića. Zato ne postoje ideje, već samo interesi. Zamislite ružičasti svijet u kojem bi sve bilo slobodno, pa na kraju krajeva i politika kao takva. Sramota me je i napisati takvo što.
Nacionalni okvir je realistički mehanizam kolektiviteta, još i kao svojevrsni oblik patnje, a eventualna ideja može biti individualna, ali ne i značajka kolektiva kao takvog. Upitno je bi li jedinstvenost nacije podrazumijevala jednoumlje i može li uopće i sama ideja egzistirati kao monosemična u slobodnome društvu – čak i kada bismo zanemarili sve one popratne otežavajuće okolnosti i čimbenike koji guše istinski ideal.
S obzirom na to da ne postoje razum i duh koji bi činili složnu simbiozu, sve manje vjerujem u postojanje bilo kakvog kolektivnog identiteta kao tobožnje istine. Istina je, on mora biti prihvaćen kao takav, ali s emocionalne strane se gasi plamen kada razum proradi. Empirijski zaključak (do)nosi samo pesimizam.
Cijelo životinjsko carstvo temelji se na biologiji, a između ostaloga i dvonoga stvorenja. Razlika je u tome, što i ona bespomoćna neljudska bića nisu egoistična i pakosna, već se vode temeljnim biološkim potrebama. Kako god, ljudi čine isto, ali sofisticiranije. Zato su njihove metode monstruozne, a ideal nedostižan, jer je ljudska inteligencija zasnovana na potrebama koje su instrumentalizirane na negativan način kako bi dodatno zadovoljile iste. Kada postanu nesposobni zadovoljiti svoje potrebe u koegzistenciji sa svojom vrstom, tada posežu za drugim vrstama, koje pritom zarobe i nerijetko maltretiraju. U konačnici, životinje vrše isto što i ljudi, ali razlika je u tome što su ljudi sebi dali fiktivnu uzvišenu misiju, a stvorene su zapravo negativne metode, odnosi i norme koje ne postoje ni u životinjskom carstvu u užem smislu.
Bit opstanka počiva na prijenosu patnje kao univerzalne vrijednosti koja gradira, dok je individualna volja jedini pokrivač održivosti na životu same individue. Moguće je pronaći individualni smisao u kolektivnoj patnji, ali nije moguće dokučiti emociju, pa prema tome, ni lažno suosjećanje ne postoji kao takvo. Pitanje života i smrti je individualno i kao takvo ga treba prihvatiti i suočiti se s njime kao jedinim suštinski bitnim. Sve ostalo je kukavičluk i hipokrizija nametnutog nam optimističkog opija, jer pojedinci teže i besmrtnosti. Tu spada i „vječni“ sugovornik Optimum X.
Pisanje vidim kao realsolipsistički lijek u vidu eventualne prevencije od apsolutne autodestrukcije u smislu imanentnog biološko-fizičkog postojanja, a koje je kao takvo ionako davnih dana obesmisleno (osobna interpretacija viđenja sebe). Upravo zato kakvo god održavanje – jest apsolutno paradoksalno. Trebalo bi pogledati istini u oči, pa barem priznati zašto tko kontinuira određene procese. No nastavit ću o samoj ediciji kao takvoj te o svim prijašnjim, aktualnim i potonjim trivijalnostima koje pristižu… Zašto bi itko ikada i čitao zapise društveno irelevantnog aktera u dobi od dvadeset godina? Ljudi ne mogu i ne žele pojmiti ni daleko ozbiljnije… – a kao da nije sve napisano već izrečeno… Tu nailazimo na izravan udar u zid i nefunkcionalnost bilo kakve akcije kao takve. Iz tog razloga, govorim o dugogodišnjem zaključku koji je uvijek isti. Pišem o prolaznosti ovog nakoćenog jada i odbacivanju bilo kakve pridošle kritike, nevezano za njezinu sadržinu. S druge strane, govorim o realsolipsizmu, ali ističem i jednog od sugovornika – Optimum X. Istina, to je privid dijaloga. Moje ideje su neshvaćene, a njegove imaju identičan utjecaj na mene – one gotovo ni ne postoje. U konačnici, ostaje nam mediokritetsko slovo bez vrijednosti, bez obzira na naše poglede.
Promišljanja su individualna – djelovanje je kolektivno, društveno.
Svaki zatipak (tipfeler) i manjkavost iznova se nameće kao odraz nesavršenosti, odnosno ograničenosti koja je opća, ali je koristimo kritički, kako bismo degradirali oponenta.
Nikola Puzović
- lipnja 2026.
https://independent.academia.edu/NikolaPuzovi%C4%87
Leave a Comment