…I svaka je kritika tek odraz mi napisanoga te je kao takva ništava. Sve što i jest – jest meni. Dugogodišnji zaključak je identičan: prolongiranje biološki imanentnog jest samo sjena kukavičjeg karaktera, jer je sve eksterno irelevantno i nevidljivo. Misao, kao individualna, samo će tako biti i ostati shvaćena, uz nemogućnost istinske artikulacije i dijaloga. Vodeći se imaginarnim altruizmom i promatrajući realistički mehanizam kolektiviteta kroz kolektivne identitete, može se zaključiti da bi štogod prividno zadovoljilo masu smrtnika, ali je teško izvesti zaključak da je u konačnici išta nalik tome i vrijedno, sumnjajući i u mogućnosti ili sredstva kao takva.
Sve što se čini i stvara preslika je ljudske patnje i potrebe da ni od čega naprave loše i budu ono što i jesu – kleti neodgovorni slugani.
Oni koji su prgrlili samo sebe i svakodnevne nacionalističke parole, bez stvarne težine, izvršili su alijenaciju od puka i ideologije kao takve.
Kako li je drugome, ne mogah znati, a pogotovo ne bivajući u tuđoj koži. Kako god, valja uvidjeti da kritike od strane ljudstva poznije dobi jesu istodobno i kritike onih koji jesu naizgled zadovoljni ili nedovoljno mudri za istu dob.
Uspjeh je stvar trenutka – prilike objekta i kasnijeg zaborava subjekta.
Sunarodnjak ne vidi izvan svoje štale, no on misli da gdje god bio, svaki mu sličan ima konja za trku – ne vidjeći da se kojekud i štala trese na vjetru…
Postoji li sekundarni kolektiv, ako je i onaj primarni nefunkcionalan?
Društvo umire, kolektiv nestaje, a duh pojedinca je izumro. Postmodernistički apsurd trijade.
Nikola Puzović
- lipnja 2026.
https://independent.academia.edu/NikolaPuzovi%C4%87
Leave a Comment