By Kada poglavar institucije koja se nekoć zaklinjala na istinu i proročku hrabrost danas poziva na „jedinstvo“, to više ne zvuči kao duhovna poruka, nego kao panični politički apel. Ne apel savjesti, već apel opstanka.
Jer kakvo jedinstvo može tražiti organizacija koja je desetljećima sustavno razgrađivala vlastiti moralni autoritet? Kakvo pomirenje nudi crkva čije su crkve prazne, ali su joj hodnici puni karijernih kalkulanata, činovnika u mantijama i ljudi koji su vjeru zamijenili privilegijama?
SPC danas ne govori iz snage, već iz straha. Ne iz vjere, već iz interesa. Njezino vodstvo ne stoji uspravno – ono kleči. Ne pred Bogom, nego pred političkom vlašću čija je sudbina duboko neizvjesna. Njihova egzistencija trenutačno ne ovisi o narodu, ni o vjernicima, ni o istini – nego o volji jednog čovjeka koji i sam djeluje poput ranjene zvijeri, opkoljene vlastitim lažima i posljedicama.
Licemjerje je postalo osnovna liturgija. Dok se govori o „miru“, šuti se o nepravdi. Dok se govori o „jedinstvu“, narod se dijeli na podobne i nepodobne. Dok se propovijeda skromnost, grčevito se brani pristup proračunu, imovini i utjecaju. Crkva koja se boji promjene vlasti nije crkva – to je interesna skupina s ikonostasom.
Prazne crkve nisu problem arhitekture. One su ogledalo praznih poruka. Praznih duša koje su odavno prestale biti pastiri, a postale politički komesari s kandilom. Narod to vidi. Zato ne dolazi. Zato ne sluša. Zato više ne vjeruje.
Poziv na jedinstvo u ovakvom trenutku nije vapaj za zajedništvom, nego pokušaj da se zamrzne postojeće stanje – stanje u kojem su se strah i oportunizam prerušili u duhovnost. Ali jedinstvo se ne gradi na ucjeni, šutnji i strahu. Ono se gradi na istini. A istina je da je SPC danas bliža kabinetima nego oltarima, bliža vlasti nego narodu, bliža računu nego savjesti.
I zato ovaj poziv zvuči šuplje. Jer narod ne traži jedinstvo s onima koji su ga napustili. Narod traži odgovornost. A to je riječ koju se u tim krugovima odavno nitko ne usuđuje izgovoriti.
Bojan Jovanović
