Povodom slavljenja 1.100-godina hrvatskog Kraljevstva prilika je da se prisjetimo važnosti hrvatske državnosti ne samo kao dijela starije hrvatske političke povijesti već njene budućnosti.
Hrvati dokumentirano poznaju najstariju ili prvotnu državnu organizaciju na širem Dinarskom prostoru na temelju čega se priziva pravo na obnovu starije države.
Nacija – hrvatska – predstavlja osnovni roj oko kojega se odvija dijalektički proces preobražaja nacionalnog u državno pitanje. Državno pitanje se kreće oko obnove starije i tiče se modela nezavisne hrvatske države.
Nezavisna Država Hrvatska – u daljem tekstu NDH – je dokumentirano prva nepotpuno obnovljena hrvatska država a ujedno predšasnica druge u imenu Republika Hrvatska.
Prva obnova starije hrvatske države srušila je mit o vječnom trajanju jugoslavenske državne tvorevina kao obliku višeg interesa velikih sila.
Ako druge formirane nacije nose pravo na nacionalnu državu, ne postoje ćudoredne, etičke ni pravne prepreke izuzev ideoloških, da Hrvati iskoriste i primijene jedinstveno pravo čime se opisuje priroda hrvatskog diskursa 1930-tih godina. Otuda je opravdano pisati i istraživati s epistemološkog gledišta prvu i drugu obnovu starije dokumentirane hrvatske države.
Osnovna teza je profano postojanje starije hrvatske države i prve obnove 1940-tih godina. Ona je pravna sljedbenica starije i istovremeno predšasnica druge obnove 1990-tih godina.
Osnovni pojmovi epistemologije hrvatske državnosti su neprekinutost (lat. continui) i obnova na temeljima starije u drugačijim okolnostima.
U razdobljima nepotpune hrvatske državnosti – od 1102. do 1941. i od 1945. do 1990-tih godina – primjereno je pisati o pojmu privremenog stavljanja pune hrvatske državnosti u stanje privremenog mirovanja. U predmetnom pitanju je neprekinutost hrvatskog državnog prava: starija država, prva obnova u imenu NDH i druga u imenu Republika Hrvatska.
Pravilnom tumačenju prve obnove starije hrvatske države ne doprinosi tradicionalna marksistička teorija niti novo-marksizam jer su pristupno i metodološki jednostrani u negiranju nacije već antropološko-ontološki pristup a naročito su prednosti kršćanske antropologije u razumijevanju učenja o izabranom narodu.
Prema preovladjujućim ideološkim gledištima, svaka obnova starije hrvatske države negirala je jugoslavensku i sukladno ovom stajalištu, treba spriječiti svaku obnovu hrvatske države pak prema epistemološkom, hrvatska (moderna) europska nacija kao i svaka druga, nosilac je jedinstvenog i neotudjivog prava na nacionalnu državu kao i prava na samo-obranu iste. Otuda je očigledna prednost epistemološkog učenja o prvoj obnovi hrvatske države.
Nije ćudoredno niti je moralno potrebe hrvatske nacije podrediti višim interesima kao što je nemoralno pristajati na neravnopravne odnose medju nacijama i državama.
Ustaški pokret predstavlja najprepoznatljiviji dio nacionalnih gibanja 1930-tih godina jer je postavio na dnevni red pitanje obnove starije hrvatske države. NDH je prva iskustvena i nepotpuno obnovljena hrvatska država odlikovana pravaškim (Starčevićevskim) modelom samostalne unutarnje i nezavisne vanjske politike. Ustaški pokret i NDH se prosudjuju sa motrišta pripremnih i normativnih radnji te okolnosti II. svjetskog rata ne mogu predstavljati isključivu, jednostranu osnovu tumačenja projekta prve obnove budući vode jednostranim zaključcima. Ovaj pokret kao dio nacionalnog, simbolizira 1930-tih godina borbu za nacionalnu slobodu, nezavisnost i ravnopravnost spram drugih nacije i država.
Hrvatski nacionalni pokret obnove starije države odlikuje pravednost zahtjeva da se odnosi hrvatske nacije prema drugim postave na ravnopravne osnove. To je moguće jedino putem nacionalne države kao pravnog i državno-političkog okvira zadovoljenja neposrednih, kratkoročnih i dugoročnih potreba.
Budućnost hrvatske nacije ne leži u složenim višenacionalnim i političkim tvorevinama – Prva, Druga personalna unija, Austro-Ugarska Monarhija, dvije Jugoslavije i EU – već u modelu nezavisne hrvatske države vodjena nacionalnim potrebama kao prvorazrednim.
Za razliku od hrvatskih i jugoslavenskih marksista kojima je ideologija sredstvo uvjeravanja da je Jugoslavija u hrvatsku korist, hrvatski nacionalisti nisu imali potrebu uvjeravati da Hrvati imaju pravo na obnovu starije države.
Hrvatski diskurs je antiteza ideološkom koji umjesto nacije stavlja revolucionarni proleterijat a umjesto nacionalne države Komunističku Internacionalu, čime se opisuje moderni liberalizam i globalistička koncepcija što svjedoči koliko je nepravdi učinjeno kada se hrvatski nacionalni pokret poistovjećivao s fanatizmom uskih krugova.
Moderna nacija predmnijeva civilizacijsko pravo na nacionalnu državu, a u slučaju dokumentiranog postojanja starije, svaka docnija se obnavlja. Nisu postojale zbiljske prepreke da prvo, ustaški pokret 1930-tih godina postavi ovo pitanje na dnevni red, niti (drugo) smetnje da se 1940-tih obnovi hrvatska država u imenu NDH. Proizilazi da je jedino ovaj pokret nudio pravilno rješenje nacionalnog pitanja u imenu projekta obnove starije države na osnovi hrvatskog državnog prava.
Za mnoge će biti iznenadjenje priloženi dokazi sukladno kojima je nastanak ustaškog pokreta prirodni, opravdani i pravedni otpor na različite oblike jugoslavensko-srbskog nasilja te otuda prva obnova predstavlja izraz pravednih i narodnosnih motiva i ciljeva sa stanovišta moderne političke teorije i znanosti. Premda je ovaj pokret brojao mali broj članova, njegove ideje i stajališta su istovjetna gledištima prosječnog hrvatskog težaka i muža te se u ovome treba tražiti njegova duboka ukorijenjenost u narodnim slojevima. Projugoslavenski po prirodi totalitarizam unutar kojega su prosrbski politički i teritorijalni interesi proširenja na hrvatske povijesne zemlje preovladjujući, je podstakao, potaknuo i omogućio nastanak hrvatskog nacionalnog pokreta u imenu ustaškog i njegovog cilja o obnovi države.
Hrvatski diskurs se tiče borbe za preživljavanje i opstanak hrvatske etničke skupine i nacije pak se ideološki diskurs odnosi na ljudski osmišljeni plan da se hrvatsko državno pitanje trajno pokopa u sklopu projekta jugoslavenske državne tvorevine.
Prva obnova s epistemološkog stajališta je oblik povijesne, socijalne, društvene i političke zbiljnosti sukladno povijesnim potrebama i okolnostima.
Pitanje: kako se desilo da malobrojna grupa ustaša, preraste u najprepoznatljiviji dio nacionalnog pokreta sa pozicija motiva i ciljeva, te kako protumačiti da je 10. travnja 1941. proglašena NDH uprkos unutarnjim i vanjskim preprekama.
Odgovor: pokretačke ideje, motivi i ciljevi ovog pokreta su istovjetne narodnosnim potrebama većine Hrvata ovog razdoblja.
Epistemološki je neizvodljivo obrazložiti ideološki stav prema kojemu se Hrvati kao moderna europska nacija trebaju odreći prava na nacionalnu državu u cilju zadovoljenja viših interesa.
U zaključku: hrvatska mladež stoga treba biti podučavana i odgajana u duhu koji visoko cijeni i vrednuje hrvatske tradicionalne i kršćanske vrijednosti kojima su nacionalne potrebe prvorazredne sukladno krilatici – budnici – Hrvatska iznad svega.
Ovim i drugim predmetnim pitanjima bavi se moja osma knjiga naslova HRVATSKI DISKURS (PARADIGMA) EPISTEMOLOGIJA PRVE OBNOVE HRVATSKE DRŽAVE koja je spremna za tisak.
Ivica Ivo Josipović
Leave a Comment