Vijest u rujnu 1976. o otmici aviona od strane grupe hrvatskih rodoljuba u New Yorku odjeknula je u javnosti kao još jedna teroristička akcija u nizu drugih diljem svijeta tih godina.
Sjetimo se terorističkih akcija od strane arapskih palestinskih grupacija, zatim njemačke Frakcije Crvene Armije ili Baader-Meinhof Grupe koja je bila aktivna od 1972. pa sve do 1982., talijanskih Crvenih Brigada, također poznatog svjetskog teroristu iz Venezuele zvanog Carlos, the Jackal itd.
Ovo nije bio prvi slučaj otmice aviona od strane Hrvata, raniji se dogodio u Švedskoj 1972. Cilj je bio osloboditi zatvorene hrvatske emigrante kojima je prijetilo izručenje Jugoslaviji i sigurna smrtna kazna. Drugi cilj bio je skretanje pozornosti švedske javnosti na obespravljenost Hrvata i progone koje hrvatski narod trpi u domovini. Ova akcija bila je, prema Julienne Bušić, inspiracija Zvonku Bušiću za otmicu koju je izveo pet godina poslije. (Wikipedía)
Po čemu je ova otmica drugaćija je da je u njoj učestovala i jedna Amerikanka uz četvoricu Hrvata što je još više populariziralo ovu akciju kao i cilj koji je bio propagandne naravi, putem letaka puštenih iz aviona predstaviti svijetu hrvatske zahtjeve.
Iako prilikom zauzimanja aviona nije upotrebljeno nikakvo oružje niti stvarni pakleni strojevi jedan takav stroj prouzrokovao je smrt jednog mladog policajca i to je bila ključna razlika! Ubijen je deaktivirajući bombu koju je skupina hrvatskih nacionalista postavila na Grand Central Terminal prije nego što su oteli zrakoplov TWA.
Da nije bilo te smrti zatvorske kazne počiniteljima bi bile mnogo blaže. Zašto je u slučaju poštanskog ormarića upotrebljen stvarni eksplozivni uređaj nije jasno ali isto tako kontroverzno je prema pisanju udovice poginulog policajca da je njeni muz Brian izvadio bombu iz ormarića i donio je na streljanu’.Naime ona je zatražila objašnjenje od policije što se je ustvari dogodilo, to objašnjenje nikada nije dobila! Njen muž nije bio obični policajac nego bivši američki vojnik, zrakoplovac, koji je odslužio vojni rok u Vietnamu gdje se je specijalizirao u deaktiviranju bombi.
Sve ove pojedinačnosti ne umanjuju težinu samog čina, nemogu biti opravdanje za jednu nevinu smrt, kao ni to da se otmica dogodila u specifičnom vremenskom razdoblju kao i gore spomenute terorističke akcije tako da se ne mogu izbjeći usporedbe.To je i te kako išlo na ruku Jugoslaviji koja nas je u svijetu predstavljala kao ekstremiste, teroriste i fašiste.
Ova zadnja etiketa tipična je jugoslavenska podvala koja je sav hrvatski nacionalni rad izjednačavala sa fašizmom, a bila je totalno suprotna gore spomenutim ekstremnim grupacijama koji su svoje svjetonazore vukli iz ljevičarskih marksističkh izvora.
U vidu ovih i sličnih aktivnosti u tadašnjoj hrvatskoj političkoj emigraciji postojala je podjela kojim pravcem iči u postigniću svojih ciljeva, rušenje Jugoslavije i stvaranju hrvatske države. Na jednu stranu su se našli oni koji su smatrali da samo direktnim (oružanim) činom moguće je doći do željnog cilja, dok na drugoj oni koji su zagovarali jednu učinkovitiju liniju putem javnih nastupa, političkog djelovanja i lobiranja.
Ustvari oba načina djelovanja imaju svoje atribute. Ovaj prvi kako na brzi način zadovoljiti želje članstva za aktivnošću sa na oko vidljivim rezultatima, dok je ovaj drugi bio više prihavtljiviji širem krugu aktivista neovisno o dobi, sa konkretnijim ciljevima pogotovo na svjetskom planu.
Planu gdje se je htjelo svijetu prikazati jedna drugačija slika Hrvata, ne ona s kojom nas je teretila Jugoslavija, koja nas je vukla u vremena iz Drugog svjetskog rata, nego jedna nova, moderna, demokratska i pluraristička država novijeg dvadesetog vijeka, koja bi kao takva bila prihvatljiva međunarodnim čimbenicima, jer države se ne stvaraju u vakumu.
Iako se danas često glorificira rad nekadašnjih hrvatskih političkih organizacija otmica aviona iz 1976. nije primljena s istim oduševljenjem u svim tadašnjim hrvatskim emigrantskim političkim krugovima. Bila su to vremena kad je takozvani politički terorizam vladao svijetom sa mješanim rezultatima i podrškom, pod velikim uputnikom kako stoji u naslovu.
Jasno odgovor na ovakvo pitanje nečemo tako lako dobiti jer svatko gleda na svoje ciljeve, na svoje probitke i često žrtve takve jedne borbe se smatraju kolateralnim, slučajnim, posljedicama neovisnim o cilju, iako u konačnici radi se o žrtvama.
Idealno akcije ekstremne naravi nebi se smjele raditi na neutralnom teritoriju, u zemljama i zajednicama koje nisu dio strana u sukobu, ali nažalost to je skoro uvijek neizbježivo jer aktivnosti se često odigravaju tamo gdje je efekat najveći. Nepostoji idealan prostor, postoji samo mogući prostor!
Poznata je stara izreka ‘olovka (riječ) je jača od mača’, tako i aktivnosti. Prva je solidnija sa dugoročnim rezultatima, druga je spektakularna ali kratkoročna. Ovim prvim putem je krenula hrvatska politička emigracija osnovavši dvije godine ranije u Torontu (1974.) Hrvatsko narodno vijeće (HNV) krovnu hrvatsku emigrantsku političku organizaciju koja će u svoje redove primiti ne samo politicke stranke nego i pojedince, uključujući i mlade hrvatske aktiviste iz Domovine nakon suzbijanja hrvatskog masovnog pokreta (Hrvatskog proljeća).
U jednoj od svojih izjava za javnost O zadacima i svrsi HNV-a između ostalog stoji:
HNV je političko tijelo stvoreno od hrvatskih državnotvornih organizacija u slobodnom svijetu ciji je temeljni zadatak raditi na oslobođenju Hrvatske svim zakonom dopuštenim i međunarodno priznatim sredstvima. Isto tako:
Kao nezavisno, nestranačko tijelo, HNV djeluje javno i u okviru zakona zemalja u kojima je zavedeno. Sve djelovanje HNV je javno i ono nema ni tajni ni konspirativni značaj, niti se u svom radu služi konspirativnim sredstvima. Unatoč ovim gore navedenim okvirima rada ono u isto vrijeme sebi daje pravo:
… HNV zastupa stanovište da prema Atlantskoj povelji i izričitim zaključcima Ujedinjenih naroda, svaki narod ima pravo na svoju slobodu i samostalnost, te da se u tu svrhu ima pravo poslužiti svim sredstvima, pa i silom oružja, ako nema drugih mogućnosti da ostvari svoju slobodu.Ovo pravo na upotrebu svih sredstava pripada isto tako i hrvatskom narodu, koji vodi svoju osloboditeljsku borbu javno i miroljubivim sredstvima u inozemstvu, a tajno i svim mogućim sredstvima u Domovini.
Ove izjave donošene na zasjedanju Sabora HNV-a dne 21. siječnja 1980. u Londonu su se povijesno pokazale ispravne. Hrvatski je narod svoju konačnu pobjedu izvojevao u Domovini, u obrambenom Domovinskom ratu, da bi prije toga na svjetskoj pozornici postavio temelje toj pobjedi.
Usput rečeno, stvarnjem HNV-a nije se išlo kontra već postojećim hrvatskim emigrantskim organizacijama nego se prvenstveno težilo stvaranju hrvatskog zajedništva, jer se pokazalo da dotadašnje političke strukture nisu bile u stanju to zajedništvo ostvariti.
Čak u Saboru, vrhovnom tijelu HNV-a, ostavljena su prazna dva mjesta za predstavnike dviju vodećih hrvatskih političkih stranaka. Nezaboravimo da je Sabor HNV-a sačinjavalo tridesetak diljem svijeta tajnim glasom izabranih djelatnika iz kojih se kasnije biralo vodstvo organizacije. Ti su se izbori održavali svake dvije godine što je predstavljalo jedan sasvim novi korak u emigrantskom političkom radu. Ostvarena je mogućnost da se vodstvo umjesto da bude fiksno može prema potrebi mijenjati, kao što je i rađeno, tako isto i vođenje politike, prema vremenu i okolnostima u kojima živimo. To je bio znak, poruka međunarodnoj zajednici, o kakvoj je budućoj Hrvatskoj riječ.
Ono što je ključno ovdje naglasiti je da neovisno o vrsti aktivnosti hrvatska politička emigracija je uspjela kroz cijelo vrijeme od 1945. pa do 1990. održati kontinuitet u svom političkom radu, suočena stalno sa nastojanjem tadašnje Jugoslavije da je u tom državnotvornom radu spriječi.
A baš ta komunistička Jugoslavija je bila stvarna teroristička organizacija koja je likvidirala blizu stotinjak hrvatskih rodoljuba vani u svijetu, bila aktivna u tom poslu tako rekuć do samog kraja. Bila je ta koja je izvela niz terorističkih akcija koje je nastojala prepisati Hrvatima, pružila je između ostalog i utočište poznatim svjetskim teroristima, s njima šurovala, tako da i ono malo tako zvanog hrvatskog ekstremizma blijedi u usporedbi.
Ustvari tu je i odgovor na pitanje u naslovu ovog članka, tko su bili stvarni teroristi a tko borci za slobodu.
Stjepan Asić
rujan 2024
Leave a Comment