Svijet kritike: optimistički opij…

Nikola Puzović (r. 2006., Rijeka) je aktivist i publicist iz Vojvodine s izraženim autodidaktičkim pristupom. U esejističkoj formi iznova donosi pesimistične fragmente, s izraženim kritičkim stavom prema „optimističkom opiju“ te piše o prirodi ljudske kritičnosti – iznova spajajući individualni filozofski pristup s idealizmom.

 Ključni pojmovi: pesimizam, optimizam, nominalizam, realizam, kolektivitet, individualizam, nacionalizam, društvena kritika, Schopenhauer, funkcionalni nihilizam, fragmenti, idealizam.

 Svijet kritike: optimistički opij

Fragmenti: iluzorni poredak

 S nominalističkog gledišta, ništa nas ne sputava od donošenja individualnih zaključaka, no kada je u pitanju realistički mehanizam – promatranje kolektivnog bitka znatno odstupa od datog pravila individualnih preferencija.

Upravo zato, čak i na jakim individualnim principima, moramo opstati kao dio realističkog svijeta. Negiranje realističkih mehanizama za ljudsku jedinku je pogubno – kakve god vrijednosti i osjećaje ona gajila. Negacijom kolektivne volje, mi postajemo autodestruktivni – čime svoje „ja“ biva izopćeno. Zato nas ne treba čuditi volja svijeta: volja segregacije. Sudbina svakoga pesimiste jest izopćenost, a pogotovo ukoliko je riječ o a priori gledištu.

Intrigantna je ovosvjetovna pokretljivost u vidu optimizma. Sam opstanak u vidu reprodukcije materije jest čin optimizma. Sam natalizam čin je optimističkih ideja. Svaka svjesna ljudska proaktivna radnja može se okarakterizirati činom optimističke volje. Ipak, da bi kao takva dobila na značaju i kontinuirala samu opstojnost – potreban je diktat kritike! Protutežna održivot odlika je kritičnosti.

Ø Primjer: Ukoliko se svijet temelji na optimizmu, znači li to da je on pozitivan? Upravo tu mora postojati kontrast. Tada se rađa kritičnost, negativna.

 Negativna kritika, sagledava se kao čin htijenja boljitka, pa se samo unaprjeđenje tvari (bilo društveno materijalne, bilo neživo materijalne) ogleda kao nužda, odnosno posljedica. Količina boli i patnje, uz uloženi trud, dolazi s boljitkom: kauzalno. – No ne i ravnomjerno. Destruktivni čimbenik uvijek je u ulozi liderstva i svaka destruktivna radnja jest olakotna okolnost spram inferiornog proizvoda boljitka. Samim time, čovjek teži nedostižnom, mada svoj fokus postavlja na neupitno pogrešnu materiju ovozemaljske zbilje. Prije svega: on nema viši ideal – koja god točka to da jest. On se vodi prirodom: biologija ne trpi ideal. Tu sam tvrdnju ukratko obrazložio objavljujući kratki tekst pod naslovom: Abrazija idealizma u kontekstu realpolitičnosti – koja je, doduše, poviše nacionalno-političke sadržine, nego li pak potencijalnog poimanja „uzvišenih ideala“ (primjerice teološki)…

Tako se stvara neraskidiva veza vječite kritike u nadi za stvaranjem boljega. No, tu nailazimo prije svega na ljudski ego. Osobna poimanja izgrađena su na osnovu subjektivnih svjetonazora. Čovjek nikada ne može znati kako je drugome biću, jer je njegov duh fizički zarobljen, a kao takav i sam duh nosi individualne ožiljke i boli. Svaka ljudska težnja ka perfekcionizmu biva neutemeljenom, jer je to upravo odraz naših nedostataka i uviđenih tobožnjih potreba za boljitkom, odnosno nametanja novih, viših normi i standarda. Ono što je potrebno ispitati jest i sama valjanost tih normi i standarda, štoviše – preispitati i rekonceptualizirati temeljne moralne vrijednosti. Takvo što moguće je isključivo individualnim procesom. Pritom, ako bismo otišli doista u krajnost, jedino što nas može održati u primoranosti ovosvjetovne jave jest naša volja, odnosno sami otpor autodestrukciji (u fizičkom obliku). S druge strane, tada se postavlju ključna pitanje: tko nameće diktat kritičnosti, kome, zarad čega… Mislimo li doista da je kritika vrijedna našega bivstvovanja i da nas kao takva treba usporiti ili zaustaviti u ispoljavanju svih naših postavki od ideala? Iznova, nameće se i pitanje ograničenja. Postoji li ili je sve apsolutno? Kao što sam i već ranije napomenuo: tobožnji teološki zakoni nemaju ovozemaljsku vrijednost, jer nam u tom slučaju ne bi koristila ovdašnja (zemaljska) legislativa. Uostalom, parafraziranjem ću se iznova ovdje referirati i na pesimistično-voluntarističku filozofiju Arthura Schopenhauera:

Pravilo je da su državni zakoni snažniji od religijskih propisa. Prvi podrazumijevaju kaznu koju treba očekivati na ovome svijetu, a drugi na onome drugome: to je jedina razlika. Prijetnje religije su predaleke da bi mogle zaustaviti silovite požude trenutka. Čovjek se više boji žandara nego đavla. […] Religija je remek-djelo dresure, jer se ljudima cijepi već u najranijem djetinjstvu kako bi se ukrotio njihov egoizam. No, istinski realizam prepoznaje da je država jedina učinkovita uzda. Život je posao koji ne pokriva troškove; a optimizam u njemu nije samo lažno učenje, već gorka rugalica nad bezimenim patnjama čovječanstva. (njem. Man findet in der Regel, daß die Staatsgesetze kräftiger sind, als die religiösen Vorschriften. Jene haben die Strafe in dieser Welt, diese in der andern zu gewärtigen: dies allein macht den Unterschied. Die Drohungen der Religion sind zu fern, als daß sie den heftigen Begierden des Augenblicks Einhalt thun könnten. Man fürchtet den Gendarmen mehr als den Teufel. […] Die Religion ist ein Meisterstück der Abrichtung, da sie den Menschen schon in der zartesten Kindheit eingeimpft wird, um den Egoismus zu bändigen. Aber der wahre Realismus erkennt, daß der Staat der einzige wirksame Zaum ist. Das Leben ist ein Geschäft, das die Kosten nicht deckt; und der Optimismus ist in ihm nicht bloß eine falsche Lehre, sondern ein bitterer Hohn über die namenlosen Leiden der Menschheit.)

Ističem i osobne pesimistične fragmente:

Biološko-destruktivni čimbenik: ključ začaranog kruga. Sama smrt kao čin kraha prvotne nam znane ovozemaljske fizičke materije – ukoliko već ne utjehu – predstavlja definitivno nužno ograničenje/redukciju, tj. reproduktivni kompromis. Bez ovozemaljskih zakona, pa i tobožnjih moralno-religijskih (koji su više nefunkcionalni opij, u životnoj praksi), a u simbiozi s besmrtnošću bitka (prije svega fizičkog oblika bića) – vidjela bi se tek prava i istinska ljudska zloba. Naravno, s druge strane, sam (nazovimo) nestanak materije jest i utjeha duhu, što iako neprihvatljivo mnogima, jest i sama bit vjerskih učenja – opet paradoksalno… Tek onda kada ego biva poražen – ropska nakana duha nestaje. Zato je autodestruktivni izbor kao sastavna komponenta ega upravo mehanizam volje, tj. priložen izbor.

Nepobitna je činjenica kako upravo tlo pesimizma donosi pobjedu, promatramo li širi kontekst. Upravo pesimizam priznaje entropiju – čime nas ništa ne smije iznenaditi. Kao filozofski pravac, to je bit koja pesimizam kao takav čini realističnim konceptom ogledanja društva. Dok optimistički opij zadaje lažnu nadu, pesimistična misao sasjeca u korijenu sve pojavnosti patnje. Patnja kao takva osnova je našega postojanja, što nas doista navodi na samo preispitivanje naše životne uloge u fizičkom obliku. Postoji nešto što se zove gradacija. Kod nekoga je intenzitet patnje veći, dok je kod drugoga slabiji. Kako god, imamo slobodu volje. Imamo moć nad sobom. To nas i čini praktički ovozemaljski neuništivima. S teološkog gledišta (mahom judeo-krstjanskog i kvantitativno velikih religija), sama autodestrukcija (kao čin samoubojstva) gleda se negativno, mada ne postoje argumenti koji bi potkrijepili navedene teze, a koje možemo nazvati i pseudo-filozofskim. Na kraju krajeva, s moralne strane, takav čin ne bi predstavljao ništa sporno razmjerama patnje i zla koje se svakoga trena naše opstojnosti odigravaju širom svijeta. Također, optimist kao slijepac ne može uvidjeti potencijalnu bojazan i sve negativno što jedan tren i potencijalna buduća zbilja donosi. On ne može vidjeti povijesnu patnju i doživjeti svjetsku stvarnost. Biva vođen pukim instinktom preživljavanja, u nadi da gradeći sebe, dobiva štogod zauzvrat. Zato je optimist sveden na ono što otprije definiram „ropskom nakani“.

Paradoksalno, optimizam jest pokretač kapitalističkom sustavu, jer je samo tako moguće održati konzumerističko ropstvo. Današnji opij u vidu svjetskog optimiza ne donosi uzvišene ciljeve, jer on u osnovi negira i ono što jest realistički mehanizam: nacionalizam. Mnogi bi zanijekali kolektivni identitet, pogotovo kada je riječ o radikalno pesimističnoj misli, koja na prvi pogled djeluje mnogima zastrašujuće. Napomenuo sam da individualna preferencija (nominalistička) ne može nadjačati više potrebe (realističke). Iznova, tu dolazimo do samog pitanja morala i temeljnih vrijednosti – koje jesu kolektivne u vidu normi i ovozemaljskih pravnih akata koji iste donekle održavaju, ali su prije svega i individualne. Pošto je volja najjača snaga, individualna vrijednost svakako može prevazići realistički kolektiv i postati destruktivna. Individua ne može nadjačati kolektiv i realne potrebe, pa tako ni one ustaljene vrijednosti i biološke činjenice, no ona svakako može ostaviti iza sebe destrukciju ili pak napraviti pomak nabolje, ali koji će biti zaboravljen ili zloupotrebljen.

Izdvajam još pokoji fragment, a nastavno krajnje sažetoj publikaciji Ovozemaljski metafizički usud bitka:

Zbilja je vječna inspiracija pesimizmu. Svijet kao neiscrpna kritika (vođena negativom) nepostojećeg savršenstva primoran je (ko)egzistirati na patnji, a kao takav – bitak jest čin dehumanizacije. Iako je ova tvrdnja nepomirljiva u odnosu na moja ideološka shvaćanja (što se ogleda kao čin nužde htijenja), opet dolazimo do toga da je identitet (pa i nacionalni) taj „branik opstojnosti“, o kojemu pisah kao činu individualizma (paradoksalno!). Povrh svega, ne možemo si dozvoliti mišljenje da je moranje bivstvovanja vrijedno zgrtanja nove materije, kako god promatra(s)mo – kakav god oblik opipljive tvari jest.

U nametnutoj nam zbilji (bivstvovanja) opij mitova doista jest rješenje: pa je tako sve ovozemaljsko samo privid, kao posljedica fizičkog zatočeništva duha. Samo prihvaćanje „mita“ čin je (nazovimo) optimizma. U suprotnom: ne biti pesimist – značilo bi, najblaže rečeno – biti slijep.

Upravo je svijet kritike taj koji održava svu ljudsku patnju, a optimizam samo primitivni pokretač oslikan kroz životinjski nagon, dok je sve skupa utjelovljeno kroz postojani svjetski model vladavine. Ovozemaljski svijet, kao prizeman fizički koncept bitka, temelji se na estetici. On nema uzvišene ideale i on ne može biti uzvišen. On je stvoren da fizički pati – da se stopi sa zemljom i osjeti sve njene boli – povijest suza, krvi, nestanka vrsta, rodova i civilizacija. Znači li u takvoj zbilji i ljudstva natalizam samo kontinuum svega opisanoga, onog negativnog? Ne izostavimo mnogobrojne čimbenike koje natalisti (optimisti) prenebregavaju. Naime, oni jesu vođeni prizemnim životinjskim nagonima – a posljedice ne osjećaju i ne vide ih kao odliku sebičnosti, već isključivo kao nešto pozitivno, mada i sami negiraju svu bol koju su proživjeli – dok drsko to nameću drugima. Pripisuju ovozemaljski tvorci okotu svakojake nedaće i uvijek je potonja generacija ona krnja: „trula poroda roda“ (kako bih svojedobno naveo). Nije li to krunski dokaz neprestane te nezaustavljive erozije?

S druge strane, optimisti bi to naslovili nužnim i prirodnim. Opet, kakav produkt proizlazi iz majčine utrobe – nitko ne može znati. Sam uvid u razočarenje, ljudsku patnju i pretencioznost kosi se sa razumom. Zato se moramo zapitati: zarad čega vrste bivstvuju i je li nam to potrebito? – Mada sam i sam napisao u publikaciji naslovljenoj Paradigma natalizma u službi nacionalizma: pesimistički fragmenti, kako natalizam vidim samo kao čin nacionalne ideje, za koju osobno držim da je od višeg značaja. Upravo je nacion taj realistički mehanizam. Zato toliko gorljivo jesam i idealist – a moja kritika biva upućena negaciji jedinog živog – naroda: Anacionalna utopija – kritika negacije realističkog mehanizma kolektiviteta.

S time, samo hipotetski razmatram sva ova pitanja, kao što smatram da je to nužda svakoga ponaosob. – Bez obzira što stvaram svjesno paradoksalnu, no koherentnu simbiozu pesimizma i idealizma. Tako sam svojedobno komentirao ono što ovom travanjskom noću djelomice razrađujem:

Što više promatram surovost kolektiviteta – koji kao takav mora opstati ontološki uz prizemni natalizam (odlika optimizma: licemjerja i gluposti) te osobni idealizam kao mehanizam nečega meni opipljivo imaginarnog, no iskrenog i realističkog – to sam zapravo bliži autodestruktivnim idejama. Možda je otpor pobjeda nad voljom i neprijateljskim kolektivom, ali je besmislena, kao i svaki ovozemaljski tren… Gdje su u tom slučaju moralna ograničenja (hipotetski) i što ostaje osim beskompromisnosti!?

Ipak, činjenica je i kako u fizičkom utjelovljenju biće biva podliježno duhovnoj entropiji. Naime, mi moramo djelovati prema određenim životnim ulogama, što jest oslika primoranosti bivstvovanja, a kao takvo bivstvovanje jest izloženo volji koju toliko ističem: biti ili ne biti… Same životne uloge podliježu kritici, a njih smo stvorili jer smo morali – ne jer smo istinski to željeli. Tako je životna zbilja kao cjelina skup normi i očekivanja drugih. Ipak, da nema interakcije i ustaljenih pravila: tek bismo onda bili obesmisleni kao individue. Možda je to sve „sreća u nesreći“. Ona prividno nije individualna, već kolektivna. Što to opet jedinki predstavlja? Apsolutno ništa, jer iskon naše patnje ne počiva u ovozemaljskom kolektivu. Za njega možemo samo štošta učiniti, mada je današnji optimistički svijet ambisa sraz gluposti i licemjerja, doista. Štoviše, osobna interpretacija jest da je riječ o manjku intelekta, jer i većinski povod jest konzumerističko-estetske prirode (potom se to kosi s nji’ovim vjerskim načelima).

Sam čin pisanja također je proaktivan (na neki čudnovati način). Paradoksalno, nazovimo to tračkom nade – „sreća u nesreći“… Kako bi prosudio i Arthur Schopenhauer, na kojeg se je jednostavno neizostavno referirati kad je tema sami pesimizam: Sreća ne postoji, ostaje samo junači životopis.

Naravno, strah kolektiva od strane individue koja prosto ide svojom linijom je neizostavan. Objavite štogod ovakvo, branite javno teze – kamenovat će vas ili razapeti kao Isusa. Možda figurativno, jer živimo u tom prividu – neo-liberalnom svijetu isprepletenom međumrežnim robotiziranim strojem… No, status izopćenika ostaje! Upravo sam kao a priori pesimist svoje životno gledište potvrdio i a posteriori. Nisam se mirio sa spoznajom kakvim smo svijetom okruženi, nisam se mirio ni sam sa sobom… Misleći da su svi mehanizmi ustaljeni, jer je to već dugoročna praksa – da sam u krivu, osvjedočio sam se kao 14-godišnjak tijekom 2020. godine (20. godine 21. stoljeća, odnosno 19 godina nakon njegova početka). Dakle, sociološki „fenomen“ nije teško nametnuti. Nije stvar kontinuiteta, već stvar volje! Bez suvišnih komentara, nemojmo se omesti slijepoćom optimizma, pogotovo kada vidimo sve te „ovce“ i ta „vječna stada“, pa izdvojimo i onaj čuveni citat iz Orwellove Životinjske farme: Sve su životinje jednake, ali neke su životinje jednakije od drugih.

Tu možemo ogledati čak i paradoks cijelog gospodarskog, političkog te društvenog nepravednog sustava. Sustava koji je postavljen da proizvodi kmetove, u samome korijenu. Instrumenti su dobro poznati: pseudo-filozofija u vidu dogme (zagađenje duha), školstvo kao dodatna, no primarna indokrinacija (zagađenje uma), ali i raznorazni politički sustavi koji to i kroje, pa na kraju krajeva i fiktivni nacionalizam (zagađenje srca). Sav taj svijet, dame i gospodo, krasi optimizam.

Pisah svojedobno, nedavno također:

Funkcionalni nihilizam jedina je alternativa u realističnoj društvenoj zbilji gdje je dinamika nužna. Empirijska stvarnost prosto narušava privid varijabilnosti, odnosno tendenciju dinamičnosti i ostavlja puku statičnost… – Pa tako ni ne vidim potrebu za mijenjanjem pojedinih – pak individualnih, a kao takvih i sastavno društvenih osobnih preferencija, koje tu bivstvuju već dugih dvadeset ljeta… Postoji ciklički niz neizbježnog realističnog stanja, uz postojeće norme, no ići protu iskustva – narušilo bi individualističku bit, odnosno sami integritet. Kada rezultat izostaje, pasivni otpor postaje svakodnevica… Mehanizam kolektiviteta (koje god vrste) opet neće spoznati ni nominalističku varijabilnost – bez koje, paradoksalno, nema društvenog aparata.

 U konačnici, optimizam biva poražen u svojoj prizemnosti, nedovoljno razvijenom racionu, u težnji da stvara napredno – iako ne vidi besmislenost, patnju i nepravdu postojanih sustava. Pesimizam je čin intelektualne suverenosti – nečega što je od strane svagdanjeg svijeta klasificirano kao neoprositivi grijeh. Kritika jest temelj, kao vrijednosni iskaz našega „ja“ – no bezumništvu ona se prohti…

Poveznica publikacije: https://www.academia.edu/165725321/Svijet_kritike_optimisti%C4%8Dki_opij

Nikola Puzović