Između uspomene, vjere i vječnosti
Katoličko promišljanje o svetosti, ljubavi prema pokojnicima i odgovornosti za život koji nam je darovan.
Uvod
Postoje dani u godini kada čovjek zastane, utiša svoje misli i pogleda prema onome što je prošlo, ali nikada nije sasvim nestalo. Dani su to u kojima se vraćamo uspomenama na svoje roditelje, bake i djedove, braću i sestre, prijatelje i sve one koji su svojim životom ostavili trag u našim srcima.
U katoličkoj tradiciji početak studenoga ima posebno mjesto. Prvoga studenoga slavi se svetkovina Svih svetih, dok je drugi studenoga posvećen Spomenu svih vjernih mrtvih, poznatom kao Dušni dan. Iako se u narodnom običaju ova dva dana često povezuju s posjetom grobljima, cvijećem i paljenjem svijeća, njihova je poruka mnogo dublja od samoga čina sjećanja.
To je vrijeme kada se susreću ljudska tuga i kršćanska nada, prolaznost zemaljskog života i vjera u vječnost, sjećanje na one koji su otišli i pitanje koje ostaje nama koji smo još ovdje: kakav život živimo i što će ostati iza nas?
Narodna tradicija – svijeća koja čuva uspomenu
Naši su narodi stoljećima njegovali običaje povezane s ovim danima. Groblja se uređuju, grobovi se kite cvijećem, pale se svijeće, obitelji se okupljaju, a pred spomenicima dragih pokojnika ljudi zastaju u tišini. Ponekad se izgovori molitva, ponekad se prolije suza, a ponekad se ne kaže ništa jer postoje osjećaji za koje ljudske riječi nisu dovoljne.
U tim običajima nalazi se nešto duboko ljudsko i plemenito. Čovjek ne želi zaboraviti one koje je volio. Želi sačuvati njihova imena, njihove riječi, njihove geste i uspomene koje su oblikovale njegov život.
Svijeća na grobu nije samo plamen koji osvjetljava kamen. Ona je znak da ljubav nije prestala postojati onda kada je prestalo zemaljsko zajedništvo. Cvijet nije samo ukras, nego izraz poštovanja prema osobi koja je nekoć hodala ovim svijetom, imala svoje nade, strahove, radosti i križeve.
Ipak, potrebno je zapitati se: je li dovoljno jednom godišnje očistiti grob, zapaliti svijeću i položiti cvijeće ako smo tijekom života zaboravili biti uz one koji su nas trebali?
Možemo imati najljepše uređene grobove, a zanemarene žive ljude. Možemo donositi cvijeće pokojnicima, a uskraćivati poštovanje starijima koji sjede sami u svojim domovima. Možemo paliti svijeće za one kojih više nema, a svojim riječima gasiti nadu onima koji su još među nama.
Pravo poštovanje prema pokojnicima ne pokazuje se samo na groblju, nego i načinom na koji živimo, volimo, opraštamo i pomažemo drugima.
Narodni običaj ima svoju vrijednost, ali njegovu puninu otkrivamo tek onda kada nas podsjeti da ljubav nije samo uspomena na prošlost, nego i odgovornost u sadašnjosti.
Vjerski smisao – svetost nije samo za odabrane
Katolička Crkva na svetkovinu Svih svetih ne slavi samo one čija su imena zapisana u kalendarima i čije su slike postavljene na oltarima. Slavi sve svete, poznate i nepoznate, sve one koji su, Božjom milošću, dosegli puninu zajedništva s Bogom.
Svetost pritom nije rezervirana za ljude koji nikada nisu pogriješili, niti samo za one koji su živjeli daleko od svakodnevnih briga. Svetost se može rađati u običnom životu: u majci koja se žrtvuje za svoju djecu, ocu koji pošteno zarađuje kruh, čovjeku koji ostaje vjeran istini i kada ga ona skupo stoji, osobi koja oprašta nepravdu i onome tko pruži ruku čovjeku kojega su svi drugi napustili.
Svetost nije život bez slabosti, nego neprestano nastojanje da se, unatoč slabostima, ostane na putu dobra.
Isusove riječi iz Blaženstava otkrivaju nam da Božje mjerilo nije jednako ljudskim mjerilima. Blago siromašnima duhom, milosrdnima, mirotvorcima i onima koji gladuju i žeđaju za pravednošću. U svijetu koji često slavi moć, bogatstvo i uspjeh, Krist nas poziva da prepoznamo veličinu u poniznosti, milosrđu i vjernosti.
Zato je svetkovina Svih svetih poziv svakome od nas. Ne samo da se divimo svetima, nego da ih nasljedujemo. Ne samo da izgovaramo njihova imena, nego da u svojoj obitelji, na radnom mjestu i u društvu živimo vrijednosti za koje su oni svjedočili.
Jer svetost počinje ondje gdje čovjek prestane pitati samo što mu pripada i počne se pitati što može učiniti za drugoga.
Dušni dan – molitva za one koje nismo zaboravili
Drugoga studenoga Katolička Crkva posebno se spominje svih vjernih pokojnika. To nije isto što i svetkovina Svih svetih. Dok Crkva na prvi dan studenoga slavi sve koji su u nebeskoj slavi, na Dušni dan moli za pokojne, povjeravajući ih Božjem milosrđu.
Kršćanska molitva za pokojne proizlazi iz vjere da smrt nije posljednja riječ nad ljudskim postojanjem. Ona je također izraz ljubavi koja se ne zaustavlja pred granicom koju čovjek ne može prijeći vlastitom snagom.
Kada molimo za svoje pokojne, ne činimo to zato što možemo upravljati Božjom odlukom, nego zato što se s pouzdanjem obraćamo Bogu koji poznaje svaku ljudsku dušu, svaku slabost, svaku skrivenu borbu i svako dobro koje je možda ostalo neprimijećeno.
Bog poznaje ono što mi ne možemo do kraja razumjeti. On vidi cijeli život čovjeka, a ne samo njegove posljednje dane, javne pogreške ili ljudske osude.
Zato je Dušni dan i poziv na poniznost. Nitko od nas ne poznaje u potpunosti unutarnji život drugoga čovjeka. Nitko nema pravo sebe postaviti na mjesto konačnog Božjeg suda. Naše je moliti, činiti dobro i povjeravati pokojne Božjem milosrđu.
Za kršćanina groblje nije mjesto beznađa. Ono je mjesto tišine, sjećanja i molitve, ali i mjesto na kojem se suočavamo s vlastitom smrtnošću te ponovno otkrivamo vrijednost života koji nam je još darovan.
Kršćanska vjera ne poriče bol zbog rastanka. Ona toj boli daje prostor, ali joj ne prepušta posljednju riječ. Središte kršćanske nade jest Kristovo uskrsnuće: vjera da smrt nema posljednju riječ i da ljudski život ima vječni smisao u Bogu.
Najteža istina – svi ćemo jednoga dana biti uspomena
Postoji jedna istina od koje čovjek često bježi: naš zemaljski život nije beskonačan.
Bez obzira na to koliko smo obrazovani, imućni, poznati ili moćni, nitko od nas ne može zaustaviti vrijeme. Godine prolaze, tijelo stari, a ljudi koje smo nekoć svakodnevno susretali postupno odlaze iz našega života.
Na groblju nestaju mnoge razlike kojima smo u životu pridavali golemu važnost. Titule, položaji, bogatstvo i društveni ugled ne mogu kupiti vječnost. Ono što ostaje u ljudskim srcima često su jednostavne stvari: jesmo li bili pošteni, jesmo li nekoga zaštitili, jesmo li pomogli kada je bilo najpotrebnije, jesmo li znali priznati pogrešku i pružiti oprost.
Čovjek može iza sebe ostaviti veliku kuću, ali i obitelj koja ga se sjeća s gorčinom. Može ostaviti malo materijalnog bogatstva, a biti zapamćen kao netko tko je nesebično pomagao drugima.
Zato pitanje života nije samo koliko smo godina proživjeli, nego koliko je dobra stalo u te godine.
Kršćanska vjera ne poziva nas da se bojimo smrti do te mjere da zaboravimo živjeti. Ona nas poziva da živimo odgovorno upravo zato što je život dragocjen i prolazan. Vjera u uskrsnuće ne umanjuje vrijednost ovoga svijeta, nego nas potiče da u njemu ostavimo više ljubavi, više pravednosti i više milosrđa.
Kristovo uskrsnuće središte je kršćanske nade: smrt nema posljednju riječ, a ljubav, sjedinjena s Bogom, nije uzaludna.
Pouka za naše vrijeme – ne čekajmo groblje da bismo se sjetili ljubavi
Živimo u vremenu u kojem ljudi često imaju mnogo načina komunikacije, ali premalo istinskog razgovora. Možemo biti povezani na daljinu, a istodobno udaljeni jedni od drugih. Možemo svakodnevno razmjenjivati poruke, a ne pronaći nekoliko minuta za čovjeka koji je usamljen.
Zato dani Svih svetih i Dušnog dana trebaju biti više od godišnjeg običaja. Oni trebaju postati ispit naše savjesti.
Ako nam je roditelj još živ, imamo li vremena za njega?
Ako je netko u našoj obitelji povrijeđen, jesmo li spremni učiniti prvi korak prema pomirenju?
Ako poznajemo čovjeka kojemu je potrebna pomoć, čekamo li da se netko drugi zauzme za njega?
Ako vidimo nepravdu, imamo li dovoljno hrabrosti da ne okrenemo glavu?
A ako smo nekoga izgubili, možemo li njegovu uspomenu pretvoriti u poticaj da budemo bolji ljudi?
Nije dovoljno reći da volimo svoje pokojne. Trebamo se zapitati što su nas naučili i kakav trag njihova ljubav ostavlja u našim djelima. Možda je najbolji način da odamo počast pokojnoj majci to da budemo nježniji prema vlastitoj djeci. Možda je najbolji spomen na poštenog oca da sami ne izdajemo istinu radi koristi. Možda je najljepša uspomena na dobrog prijatelja da i sami postanemo prijatelj čovjeku kojemu je teško.
Pokojnike ne možemo vratiti u naš jučerašnji dan, ali možemo učiniti da njihova ljubav nastavi živjeti u našem današnjem djelovanju.
To je jedna od najvažnijih pouka ovih dana: ne odgađajmo dobro koje možemo učiniti danas.
Završna misao – svjetlo koje ostaje
Kada ovih dana stanemo pred grob svojih najmilijih, zastanimo ne samo zbog onoga što smo izgubili, nego i zbog onoga što smo primili.
Sjetimo se da je svaki susret dar, da je svaka iskrena riječ dragocjena i da nijedan dan nije bezvrijedan ako ga ispunimo dobrotom. Pomolimo se za pokojne, zahvalimo Bogu za njihovo mjesto u našim životima i zamolimo ga da nam podari snagu za put koji je još pred nama.
Neka naše svijeće ne budu samo znak žalosti, nego i obećanje da ćemo više paziti jedni na druge. Neka cvijeće na grobovima bude podsjetnik da je život kratak i da ga ne smijemo potrošiti na mržnju, zavist i prazne sukobe. Neka molitva za pokojne omekša naša srca prema živima.
Jer jednoga dana i za nas će netko zastati pred grobom. I tada će biti manje važno koliko smo puta govorili da smo dobri, a mnogo važnije koliko smo dobra doista učinili.
Nećemo moći promijeniti sve što smo u životu pogriješili, ali dok smo živi, uvijek postoji mogućnost da se vratimo dobru, zatražimo oprost i pružimo ljubav.
U tome je snaga kršćanske nade: ne u poricanju smrti, nego u vjeri da život ima dublji smisao od onoga što vidimo; ne u strahu od posljednjeg dana, nego u odgovornosti za svaki dan koji nam je darovan.
Neka nas Svi sveti podsjete na poziv da živimo sveto, Dušni dan na dužnost da molimo za pokojne, a oba dana zajedno neka nas nauče da ljubav ne smijemo ostavljati za sutra.
Jer na kraju našega zemaljskog puta neće nas najbolje predstaviti ono što smo posjedovali, nego ono što smo drugima bili.
I možda je upravo to najvažnija poruka ovih dana: živi tako da iza tebe ostane svjetlo, a ne samo ime na kamenu.
Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila njima. Počivali u miru.
Amen.
Bojan Jovanović
Leave a Comment