“Svetosavsko” prodavanje srpstva pod pravoslavlje….

Nažalost to je naša realnost. I izvor naših muka. To traje još od 16 stoljeća. Točnije,  od 1557. kada je obnovljena Pećka Patrijaršija od strane tadašnje Visoke Porte i sultanovog ‘fermana’. Na čelo te Pećke Patrijaršije je ustoličen brat Mehmeda paše Sokolovića monah i iguman Makarije. Mehmed paša Sokolović je veliki vezir u Osmanskom Carstvu, prvi do sultana. I on je presudno uticao na obnovu ‘pećkog trona’ i na postavljanje brata rođenoga kaluđera Makarija. Ta Pećka Patrijaršija je obuhvatila široke prostore Središnje i JI Europe s Balkanom koje su bile pod osmanskom okupacijom. Dvije trećine tadašnje Ugarske (Mađarska se javila kao država tek 1920. te ju ne trebamo miješati s Ugarskom), nažalost velik dio današnje Hrvatske ali i druge povijesne hrvatske zemlje poput Bosne, Hercegovine, istočnog Srijema dođoše pod ‘crkvenu ingerenciju’ Peći. Nažalost i Crna Gora, Vojvodina, Moravsko-vardarska dolina s dijelom Vardarske Makedonije do pred Veles, Kosovo, dijelovi Rumunjske, Bugarske, lijep komad Albanije sa Skadrom. Čak i dio današnje Slovenije (Metlika primjerice) pa rubno i Slovačke Republike. Zbog te navezanosti na ‘nemanjićku’ tradiciju javio se zametak velikosrpstva. ‘Srpsko je sve ono što obuhvati Pećka Patrijaršija’ je postalo siva eminencija u pozadini svega toga. Na teritoriju Pećke Patrijaršije je bilo mnoštvo različitih etnikuma ali se počela javljati “svijest” da su sve to “Srbi” i kao takvi baštinici “srpske” srednjovjekovne tradicije. Crkva je bila pokriće za sva takva shvaćanja. Pravoslavni vjernici pod jurisdikcijom Pećke Patrijaršije su bili Vlasi, Vlahorumunji odn. Rumunji, Bugari, Grci, Hrvati, Rašani, Srbi, Crnogorci i Brđani, Albanci, Cincari i dr. Srbi su tu bili manjinski element. Ali privilegiran. Pećka Patrijaršija je bila dosta neovisna od Carigradske Patrijaršije za razliku od ostalih susjednih područja pod Osmanlijama. Od obnove Pećke Patrijaršije 1557. se počelo i izjednačavati Rašane sa Srbima. Kasnije su kao pridjev ‘srpski’ bili označavani zapravo raški vladari. Pa i sam sv. Sava i rodonačelnik loze nemanjića Stjepan (Stefan) Nemanja. Ta loza je bila odvjetak hrvatske vladalačke loze Trpimirovića kao i vojislavljevići u južnijoj Duklji. Pod najjači utjecaj raške poistovjećene sa ‘srpskom’ identitetskom oznakom kulture je došlo područje uokolo stare Raške (sjever Vardarske Makedonije do iznad Velesa, Duklje a kasnije Zete a od 17 stoljeća znane i kao Crna Gora s Brdima, Travunja (Trebinje) te dijelovi Šopluka južno od Sofije (Serdika) s Ćustendilom u bugarskoj zoni. Jasno uključujući i samu staru Rašku s Kosovom, Metohijom koja je kasnije i službeno postala dio Kosova (ustav iz 1963.). Dalji dijelovi Pećke Patrijaršije su bili van te “nemanjićke” zone. Utjecaji su bili znatno slabiji ali podržavani odn. poticani. Unatoč svemu, pravoslavni van te “raške” zone su ostali van ‘srpskog’ korpusa. Oni su bili i ostali Vlasi. Većina pravoslavnih toga prostora jesu bili Vlasi. Mnogi i Morovlasi (Karavlasi). Jedan dio ih se uklopio u matične tamošnje narode premda većinski nepravoslavne vjere (Hrvate i Ugre primjerice). U austrijskim izvorima se ne spominju nikakvi Srbi nego Vlasi. Spominju se vlaški a ne srpski statuti. Vlaški stočari, vlaški običaji, vlaški jezici/govori, vlaška imena i sl. a ne srpski. Spominju se ‘vlaški’ glavari. Niti riječi o nekakvim ‘srpskim’. U današnjoj Vojvodini i Mađarskoj se spominju uz Vlahe i Rasciani (‘Raci’) ali to je bila oznaka za Rašane a ne Srbe. Oni su nazvani Rašanima jer su došli iz ‘Rascie’ tj. Raške a ne “Srbije”. Rascia, Raška, Hrvaška, Hrvatska . Mnogi povlače paralelu. Naravno. Kada imademo mnoštvo toponima po Moravsko-vardarskoj dolini koja imaju značenje imena Hrvat ili Hrvati poput naselja Rvatska (Hrvatska) kraj Rasa ili Arvati (Hrvati) južno od Beograda ili naselje Rvatska (Hrvatska) s brdom Rvati (Hrvati) iznad njega u današnjoj Republici Kosovo. Međutim, kada dolazi do srbizacije pravoslavnih Ne-Srba? Ako ne znaš reći će ti idući podnaslov.

Monah Jovan Rajić, Dositej Obradović, Vuk Stefanović Karadžić i ‘Načertanijem’ iz 1844.

U vremenu 16 i 17 stoljeća Pećka Patrijaršija je nažalost imala i ingerencije nad katolicima. Što je dovelo do manjeg broja konvertiranja s katoličanstva na pravoslavlje te nažalost i kasnije srbizacije određenog broja Hrvata. Sve je to bilo podržavano od strane Osmanlija. Tako da pada u vodu da su Srbi hrvaćeni nego je bilo obratno. Ali srbizirani su bili i Albanci oko Skadra, Bugari (južno Pomoravlje, Šopluk), Cincari, dijelom Rumunji (Vlahorumunji) a osobito Vlasi. S uklapanjem Rašana u Srbe koji su bili socijalna kategorija ‘serv’ ili ‘sebri’ tj. sluge (kmetovi). Ali to nije čak ni toliko bilo traumatično do kraja 18 stoljeća unatoč Jovanu Rajiću, kaluđeru koji je počeo maštati o velikosrpstvu još krajem 18 stoljeća mada tada osim u Francuskoj i SAD-u nije bilo nacija u suvremenom smislu riječi. Ali Jovan Rajić je bio da tako kažemo pionir toga sa svojim suvremenikom Dositejem Obradovićem (odgajan za monaha koji je napustio manastir). Dositej je bio ondašnji ‘svjetski’ čovjek. Možda i pustolov. Krstario je od Skadra do Trsta pa i dalje. Stavljajući imaginarni biljeg ‘srpstva’ na nesrpske prostore Pećke Patrijaršije pa i van nje. Zajedno s o. Jovanom Rajićem. Sjeme zla je bilo posijano. Proglasi ‘južne Slavene’ Srbima od Trsta i Triglava u Kranjskoj pa do Budima i Pešte, Arada i Vidina skroz do Ćustendila tja do Epira preko Skoplja i Velesa s Pologom pa udarajući na Skadar i onda obalom prema Ulcinju. Upravo je Franjo Zach iz ondašnje Poljske to i predložio Iliji Garašaninu (ministar ‘vanjskih’ poslova osmanske kneževine Srbije) ali šireći to na ostatak Bugara sve do obala Crnog mora. Ali je on smjerao na ujedinjenje Južnih Slavena sa Srbijom kao “Pijemontom” a ne ujedinjenje “srpstva”. Ali je Garašanin ono ‘slavenski’ stavio u stranu i umetnuo ‘srpski’. Uloživši u današnjim mjerilima 100 milujuna eura ili moguće USA dolara u propagandu da su zapravo okolni nesrpski narodi Srbi. Ne samo pravoslavne nego katoličke i islamske vjere. Tako je zapravo ‘panslavenski’ program postao ‘pansrpski’. Praćen mitom, korupcijom, ucjenama. Osobito tadašnjih novinara te prosvjetnih radnika. Osvoji medije i obrazovni sustav i manipuliraj ljudima te njihovim identitetom. Kako onda tako i danas.

Kult svetog Save

Svetosavlje se javlja u banatskih Srba u 19 stoljeću. To je zapravo srpski nacionalistički smjer zaodjenut ‘svetosavljem’. Prema tvrdnjama profesora Dragana Veselinova, sv. Sava (Rastko Nemanjić) nije bio niti je mogao biti Srbin. On je prije svega bio ‘kršćanski’ nacionalist a ne ‘srpski’. Njegove kosti su u 16 stoljeću prenešene iz manastira Žiča na Vračar (Beograd) i javno spaljene od strane Osmanlija. Vidjeli su plamen i oni na susjednoj banatskoj obali. A od toga srpskoga ‘svetosavnog’ nacionalizma je izniknuo i termin “srbenda” koji je samo formom bio zaodjenut svetosavljem (u službi političkog srpstva a ne pravoslavlja kao vjere). Tako je to ‘svetosavlje’ a zapravo velikosrpstvo postalo roba za izvoz drugima. Otrovna i po isporučioce i po konzumente. Povijest i bliža a i dalja nam viče o tome svemu. Mnogi smo i sami okusili plodova gorkih tih “proizvoda”.

Primjer manipulacije

Kada je nakon svih tih turbulencija 1918. došlo do formiranja “Ujedinjenog” Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca onda je krenula nova faza ‘posrbljivanja’ pravoslavnih. Crnogorska Crkva je pripojena Crkvi Srbije. Karlovačka nelegitimnim putem radi ubojstva njezina mitropolita (hrvatskog arhiepiskopa) i prijevremenog odlaska ‘Bogu na istinu’. Preostale izravno podređene Carigradu su pripuštene Beogradu. Bilo je i simonije. Kupovanja toposa. Rujna 1920. umjesto Ujedinjene Pravoslavne Crkve Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca došlo je do Ujedinjene Srpske Pravoslavne Crkve Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Čemu ono srpske? Zar nije bilo i Nesrba pravoslavnih? Bilo ih je, naravno. Hrvata sigurno.  Pa i pokoji Slovenac možda. I moglo ih je biti. Pa čemu onda srpska? Čemu joj zastava identična srpskoj (crven-plavi-bijeli) a ne onoj nove države (plav-bijel-crven)? Pa kada se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca 3 listopada 1929. službeno preimenovala u Kraljevina Jugoslavija zašto se onda nije i SPC preimenovala u Jugoslavensku Pravoslavnu Crkvu? Ili barem Pravoslavnu Crkvu Jugoslavije?! S zastavom identičnoj jugoslavenskoj a ne srpskoj trobojnici? Sva nacionalna imena, grbovi i zastave su bili zabranjeni pa i srpska ali eto ‘srpska’ trobojnica i ‘srpsko’ ime se provuklo preko Pravoslavne Crkve. Pa zašto ako je bila Pravoslavna Crkva Jugoslavije a ne Srbije koja službeno kao takva tada nije ni postojala? Htjelo se pod Jugoslavijom praviti veliku Srbiju a preko ‘jugoslavenskog’ naroda/nacije zapravo prikrivene Srbe odn. ‘srpski svet’. O tome govori i gosp. Nenad Čanak, politički Vojvođanin a samo etnički Srbin kako sam za sebe kaže. Inače, bivši predsjednik Lige Socijaldemokrata Vojvodine i branitelj prava hrvatskog naroda u Vojvodini još od vremena Domovinsko-oslobodilačkog Rata ranih devedesetih godina prošlog stoljeća. Zalaže se za decentralizaciju Srbije odn. njezinu federalizaciju u čemu bi Vojvodina imala istaknuto mjesto kao federalna jedinica unutar Srbije kao federacije. To je i danas opomena da znamo odakle vjetrovi pušu i što se želi postići pod egidom ‘Balkan’ ili terminima ‘Zapadni Balkan’, “Regija”, ‘mi Balkanci’ ili ‘srce balkansko i more jadransko’ i sl. Isti proizvod samo drugo pakovanje.

Rješenje

Rješenje je u emancipaciji Nesrba pravoslavnih od identificiranja sa Srbima i Srbijom pa i SPC.

Primjer je Makedonska Pravoslavna Crkva koju je SPC (Pravoslavna Crkva Srbije) priznala autokefalnom 2022. Jednako tako, faktično postojeće Hrvatska i Crnogorska Pravoslavna Crkva trebaju biti priznate (kanonski i civilno). Uz formiranje posebnih Pravoslavnih Crkava Bosne i Hercegovine, Kosova ali i Vojvodine. Od svih nabrojanih jedino bi uz SPC bila vezana Pravoslavna Crkva Vojvodine sa statusom autonomne Crkve. Budući je Vojvodina autonomna pokrajina u sastavu Republike Srbije onda i u sklopu Pravoslavne Crkve Srbije (SPC) može biti i autonomna Vojvođanska Pravoslavna Crkva.

Da bi se bolje razumjela problematika velikosrpstva, agende ‘srpski svet’ i ‘svetosavlja’ valja čitati djela prof.dr.sc. Tihomira Rajčića iz Splita. Vrijedi pročitati njegove knjige ‘Beogradske tajne’ i ‘Krivnja Srbije za Prvi svjetski rat’. Uskoro izlazi u javnost i knjiga ‘Vuk u hrvatskom dvorištu’ a na temelju njegove doktorske disertacije glede agitacije političkog “srpstva” točnije (veliko)srpstva u južnoj Hrvatskoj i kako su se prema tome odnosile vlasti u Beču. Jer ako ne znaš što je bilo reći će ti ovaj članak kao i prof. Tihomir Rajčić u svojim knjigama. A ti budi pametan pa ih slušaj te radi da se zbude kako ti je priloženo člankom ovim kojega upravo čitaš. Valja nam znati uzrok problema i rješavati prvenstveno uzroke problema umjesto samo posljedice. Vraćajmo se na povijesne uzroke spoznavajući ih i ispravljajući njihove štetne posljedice uz anuliranje samih tih uzroka i postavljajući stvari na njihovo mjesto. Jer budemo li kontrolirali prošlost upravljati ćemo sadašnjošću i budućnošću. Pravilno držeći sadašnjost i usmjeravajući ispravno budućnost imati ćemo ispravnu procjenu prošlosti.

Pa što Bog da i sreća junačka!

Uz ‘Za Pravo i Dom Spremni’!

P.S. Nenad Čanak (već spominjan u ovome tekstu) je na javnoj televiziji u Beogradu izjavio da između Srbije i Hrvatske ne treba biti otvorenih pitanja jer se Vojvodina graniči s Hrvatskom a ne Srbija jer Vojvodina nije Srbija. On ističe da je Vojvodina zemljopisno, povijesno ali i kulturološki te nacionalno bitno različito područje od Srbije. Jer Srbija je zapravo ono kako je zemljopisno definirana tj. prostor južno od Save i Dunava (točnije bez AP Vojvodina s Zemunom u istočnom Srijemu i Palilulom u Banatu). Bilo bi dobro kada bismo se mi hrvatski domoljubi više pozivali na postavke Nenada Čanka i njemu sličnih vezano uz Vojvodinu i njezin odnos spram Srbije.
Već spominjani prof. Dragan Veselinova iz Zrenjanina je vojvođanski indipendentist. Zalaže se za nezavisnost Vojvodine za razliku od gosp. Nenada Čanka koji je manje “radikalan” po tom pitanju. Prof. Dragan Veselinov tvrdi da je Srbija bila ‘zdrava’ dok je bila u ‘predkumanovskim’ granicama (bez Vojvodine i Zemuna, bivšeg Novopazarskog sandžaka, Preševske doline i dijelova Timočke krajine te bez Bosilegrada i Dimitrovgrada). Ali kada se počela širiti balkanskim ratovima je postala ‘bolesna’. Zato se Srbija treba vratiti u granice od 1878. (Berlinski kongres) da ‘ozdravi’. Trebali bismo se pozivati i na uvaženog profesora dr.sc. Dragana Veselinova također. Ako gosp. Nenad Čanak RS u BiH zove Sjeveroistočna BiH a ne RS (puni naziv ne dolazi u obzir) zašto i mi ne bismo slijedili taj primjer! Trebali bismo. I većinski hrvatski prostor u BiH zvati Herceg-Bosnom kao i isticati naše većinske hrvatske kantone tj. federalne jedinice-države unutar Federacije kao većeg entiteta u BiH. Jer Herceg-Bosna i hrvatski kantoni Hercegbosanska, Zapadnohercegovačka i Posavska županija nisu nastali kao plod agresije na BiH nego obrane Hrvata u njoj a i same BiH za razliku od RS koja istini za volju nije srpski nego srpsko-hrvatsko-bošnjački entitet. Velika djela možda počinju laganim koracima. Zapamtimo to!

Pa što Bog da i sreća junačka!

Budi nam s Uspjehom!

Josip Žgela