Postoje zemlje koje su razorene ratovima.
I postoje zemlje koje su razorene mirom, šutnjom i dogovorom da se ništa ne vidi dok se sve ne uruši.
Srbija pripada ovoj drugoj vrsti — zemlji u kojoj je mir poslužio kao alibi za zločin, a šutnja kao državna ideologija.
Ovo je zemlja u kojoj vlast i Crkva, ruku pod ruku, nisu morale zapaliti nijedno selo da bi počinile najveći mogući zločin nad vlastitim narodom — sustavno, dugotrajno uništavanje smisla, odgovornosti i života. Genocid bez metaka, bez rovova, bez bojišnice. Genocid spor, birokratski, umiven, s pečatom i blagoslovom. Osvajači su barem znali da dolaze izvana. Ovi su došli iznutra, zabarikadirali se u institucijama i odlučili ostati zauvijek.
Tragedije su se nizale — Ribnikar, Dubona, Malo Orašje, Novi Sad — ali ono što ih povezuje nije samo krv, nego muk. Muk koji vrišti. Obostrani, savršeno uštimani muk vlasti i SPC-a. Jedni su šutjeli jer su krivi, drugi jer su suučesnici, a treći jer su se navikli smrt tretirati kao kolateralnu štetu. Nije bilo istinskog kajanja, nije bilo odgovornosti, nije bilo moralnog potresa. Samo protokoli, parastosi bez istine i priopćenja bez duše. Djeca su sahranjivana, a sustav je ostajao netaknut — jer je sustav važniji od života.
Država se raspala u obrascima, natječajima i privremenim rješenjima koja traju desetljećima. Raspala se u korupciji koja više nije ni skandal nego standard. Institucije su pretvorene u kulise, zakoni u preporuke, a pravda u lošu šalu koju više nitko ni ne sluša jer svi već znaju poantu. Ovo nije neuspjeh — ovo je namjera.
Crkva, nekoć utočište u nesreći, danas je birokratizirana ideologija — bliža vlasti nego narodu, bliža novcu nego vjeri, bliža tišini nego istini. U trenucima kada je trebalo vikati, ona je šaptala. Kada je trebalo stati uz žrtve, stajala je uz moć. Kada je trebalo imenovati zlo, birala je neutralnost — a neutralnost pred zlom uvijek je na strani zla.
A narod? Narod je umoran, izranjavan, dresiran da trpi. Dezorijentiran, ali ne i nevin. Naviknut da preživljavanje naziva životom, da poniženje naziva stabilnošću. Dobili smo leteći taksi dok nam djeca ne lete — nego padaju. Dobili smo makete budućnosti dok nam sadašnjost trune. Dobili smo spektakl umjesto smisla, PR umjesto pravde, obećanja umjesto odgovora. Kruh i igre, samo bez kruha.
I sve to, naravno, „nije ničija krivica“. Uvijek je neka apstraktna sila, neka sudbina, neka baba Kristina — mitski izgovor koji služi da se nitko konkretan ne imenuje, da se nikoga ne pogleda u oči, da se nikoga ne pozove na odgovornost. Baba Kristina je savršena: ne postoji, ne govori, ne brani se. Idealni krivac za sustav koji živi od bijega, od pranja ruku nad grobovima.
Ovo nije zemlja koja nema resurse. Ovo je zemlja koja nema hrabrosti priznati što je postala — i nema snage razbjesniti se na pravom mjestu.
Raspala država, raspala crkva i narod koji još uvijek šuti — a šutnja je ovdje odavno prestala biti neutralna. Šutnja je suučesništvo.
Jer u Srbiji danas najveći zločin nije to što se tragedije događaju.
Najveći zločin je to što se ponavljaju.
A najveća sramota je to što smo naučeni da ih prešutimo, da spustimo glavu, da promijenimo kanal i nastavimo dalje kao da se ništa nije dogodilo.
Sve je to zbog babe Kristine.
I dok god u nju vjerujemo, krivci će mirno spavati.
Bojan Jovanović
Leave a Comment