Zapadni analitičari, istraživački novinari i europske obavještajne agencije smatraju Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) jednim od ključnih kanala ruskog političkog i ideološkog utjecaja na Balkanu. Istodobno, javne istrage o izravnim obavještajnim i špijunskim aktivnostima u Europi najčešće se odnose na strukture Ruske pravoslavne crkve (RPC), s kojom SPC održava bliske savezničke odnose.
Interakcija između Srpske pravoslavne crkve i ruske države i crkve je sistemska
Na primjer, krajem travnja prethodne 2025. godine, patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije posjetio je Rusiju. Tijekom posjeta iskoristio je svaku priliku da govori o bliskim vezama između dva naroda, podsjećajući da Ruska pravoslavna crkva (RPC) ostaje središte ruskog utjecaja na Zapadnom Balkanu.
Dana 23. travnja 2025 godine, Porfirije je sjeo za stol s ruskim patrijarhom Kirilom i predsjednikom Vladimirom Putinom. Tijekom razgovora, Putin je stalno naglašavao svoju želju za “jačanjem… [zajedničkih] tradicionalnih vrijednosti i duhovnih temelja”.
Obraćajući se Putinu na ruskom, srpski patrijarh Porfirije govorio je o aktualnim prosvjedima i situaciji u Srbiji. Budući da se nije mogao sjetiti ruskog izraza za “obojenu revoluciju”, zatražio je prijevod od mitropolita Irineja. Bački mitropolit dobacio mu je rusku riječ “cvetnoj” (šarenoj/obojenoj), nakon čega je patrijarh nastavio svoje obraćanje rekavši Putinu da se u Srbiji odvija “obojena revolucija”, iza koje stoje centari moći sa Zapada, s nadom da će Srbija prevladati to iskušenje. Ova fraza o “obojenoj revoluciji” doživila je mnogo memova i citata u narodu, te poslužila je kao dokaz koliko je SPC podređena specijalnim ruskim službama.
Jedna od središnjih ideja koja se često spominjala bila je ideja o kontinuiranom zapadnom napadu na tradicionalno kršćanstvo i kršćanske vrijednosti. Ruski patrijarh Kiril otvoreno je izjavio da je “ono što se danas događa s ljudskim moralom na Zapadu… [djelo je] đavolje”, a Porfirije ga je podržao, naglašavajući da “zapadni centri moći ne žele njegovati identitet srpske nacije i njezinu kulturu”
Prikazujući Zapad predvođen SAD-om kao antitezu ruskog i srpskog načina života, ovi vjerski vođe pomažu u opravdavanju neprijateljstva i postupaka protiv njegovih članova.
Ovo je posebno relevantna taktika u Srbiji, gdje je antikorupcijski pokret nedavno dosegao novu razinu nakon demonstracija u Beogradu u ožujku koje su na ulice izvele stotine tisuća mirnih prosvjednika. Skup je bio najveći demonstracija u Srbiji od monumentalnih prosvjeda 1990-ih protiv tiranskog Miloševićevog režima i najveći je izazov s kojim se suočava predsjednik Aleksandar Vučić. Kao odgovor na nemire, tadašnji potpredsjednik srbijanske vlade Aleksandar Vulin više je puta naglasio da su prosvjedi jedan od mnogih pokušaja puča koje je orkestrirao Zapad te zahvalio „ruskim specijalnim službama koje uvijek podržavaju [Srbiju] u [njezinoj] borbi protiv obojenih revolucija“. Ove su se izjave temeljile na prethodno utvrđenim načelima – primjerice, ruski veleposlanik u Srbiji upozorio je godinu dana ranije da Zapad želi uništiti kršćanske pravoslavne vrijednosti.
Međutim, koliko god ovi vjerski vođe nastojali povezati kršćanstvo s političkim i vojnim naporima Rusije, čini se da se ne mogu pridržavati osnovnih teoloških načela u svojim životima. Ruska pravoslavna crkva snažno brani rat u Ukrajini, u kojem su poginule stotine tisuća Rusa i Ukrajinaca. Njezini svećenici rutinski blagoslivljaju nuklearne bojeve glave, unatoč gotovo univerzalnom stavu organiziranog kršćanstva da se to nikada ne može opravdati. Sam Kiril navodno je služio kao časnik KGB-a 1970-ih, a njegova trenutna neto vrijednost procjenjuje se na 4 milijarde dolara – poznat je po svojoj ljubavi prema skupim satovima i provođenju vremena na osobnoj luksuznoj jahti Crkve.
Kada se kaže da takve ličnosti brane “tradicionalne” i “kršćanske vrijednosti” od Zapada, to nekako ne odgovara istini i još iz nekih razloga: na primjer, počevši od ruskog predsjednika Vladimira Putina, čija supruga živi na Zapadu u Londonu sa ljubavnikom [ili drugim mužem], njegove kćerke su također na Zapadu, kao i kćerka ministra vanjskih poslova Lavrova, i kćerka njegovog portparola Peskova i gotovo svi ostali iz ove garniture sadašnje ruske vlade.
Dakle, kako napetosti na Balkanu eskaliraju, Crkva igra glavnu ulogu u pokušaju očuvanja tradicionalne sfere utjecaja Rusije i zaštite položaja svojih političkih saveznika. Napori u tom smjeru već su vidljivi. Od Bosne i Hercegovine do Kosova i Crne Gore, Moskva i Beograd rade u intenziviranom načinu rada na rasplamsavanja srpskom nacionalizmu i prepravljanju povijesti.
Srpska vlada pozvala je na stvaranje „srpskog svijeta“ – balkanskog analoga Putinovog „ruskog svijeta“ osmišljenog da ujedini etničke Srbe pod jednim kulturnim, vjerskim i političkim identitetom. Kako bi postigao taj cilj, Mile Dodik, predsjednik Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, otvoreno je pozvao na odcjepljenje i ponovno ujedinjenje sa Srbijom.
Veza putem Ideološkog saveza
Poglavar Srpske pravoslavne crkve, patrijarh Porfirije, redovito se sastaje s ruskim vodstvom i patrijarhom Kirilom. U javnim govorima, Porfirije je usporedio Srpsku crkvu s „malim brodom“ koji plovi u farvateru „velikog broda“ Ruske pravoslavne crkve i promovirao zajedničke antizapadne narative.
Utjecaj na Balkanu
Prema sigurnosnim stručnjacima i think tankovima poput Nezavisnih i Objektivnih novina, Srpska pravoslavna crkva se koristi za ometanje euroatlantskih integracija regije. U Crnoj Gori, posebno crkveni prosvjedi 2020. značajno su utjecali na politički kurs zemlje.
Zajednički projekti s ruskim sigurnosnim snagama
U Srbiji je zabilježena izravna interakcija između crkvenog vodstva i predstavnika ruskih specijalnih službi. Na primjer, patrijarh Porfirije sudjelovao je u otvaranju srbijanske podružnice Ruskog povijesnog društva zajedno s voditeljem Ruske vanjske obavještajne službe, Sergejem Nariškinom.
Podrška stavu Ruske pravoslavne crkve o UkrajiniRuska pravoslavna crkva službeno ne priznaje autokefalnost Pravoslavne crkve Ukrajine (PCU) i podržava stav Moskovskog patrijarhata. Prema The Hillu, predstavnici Ruske pravoslavne crkve također su pokušani biti uključeni u lobiranje kod delegacija u Sjedinjenim Državama kako bi promovirali teze o navodnom ugnjetavanju vjernika u Ukrajini.
Što to znači za srpski narod i državu i što bi trebalo učiniti po tom pitanju?
Od 1990-ih do sada, ovakva ksenofobna politika crkve i države nanijela je mnogo štete srpskom narodu, koji to nije zaslužio, budući da je uvijek bio na strani pravde i na strani saveznika tih država koje su tada bile u borbi protiv svih vrsta okupatora. Država Srbija i njen glavni grad Beograd oduvijek su bili otvoreni za sve ljude i narode i svakoga su dočekivali otvorenog i širokog srca. Oni koji su htjeli Srbiju pretvoriti u ksenofobnu državu su njezini neprijatelji. Njih su, nažalost, ruske službe dovele na vlast [i državnu i crkvenu]. Ako bolje pogledamo, svi srpski politički i crkveni vođe koji su poticali Srbiju na rat protiv susjeda nisu bili Srbi, već uglavnom svi sa susjednih teritorija opterećenih nekom vrstom psihološke kompulzivne agresije, koju su unijeli među Srbe u Srbiji.
I sada, nakon što je dobro pobijedilo zlo u Srbiji, kada je svjetlo pobijedilo tamu, odnosno nakon gotovo dvije godine maratonskih demonstracija, studenti su pobijedili na izborima, željeli bismo apelirati na međunarodnu zajednicu, pa čak i na samog Vrhovnog pravoslavnog patrijarha Bartolomeja, da svim okolnim narodima pravoslavne vjere dodijeli autonomnu crkvu, a nama u Srbiji dadne službeni status postojanja Pravoslavne crkve Srbije. Vrijeme je da se i ova vjerska institucija redefinira.
Bojan Jovanović
Leave a Comment