U dijelu javnosti sve je raširenija percepcija da je Srbija postala svojevrsna „ruska gubernija“ – prostor u kojem Moskva ostvaruje svoje političke, energetske i geopolitičke interese. Takav dojam ne nastaje slučajno; gradi se godinama kroz kombinaciju političkih odluka, energetske ovisnosti i simboličkih gesta domaćih institucija.
Jedan od ključnih elemenata te percepcije jest odnos Srbije prema ruskim energetskim kompanijama, ponajprije vezano uz NIS. Mnogim građanima i analitičarima ostalo je neshvatljivo kako je država dopustila prodaju strateškog energetskog resursa pod izrazito nepovoljnim uvjetima, i to bez šire javne rasprave ili ozbiljne političke kontrole. Gledano unatrag, čini se kao da se unaprijed nije željelo znati – ili nije smjelo znati – kakve posljedice takva ovisnost o energentima može imati na ekonomsku i političku stabilnost zemlje. Teret tih odluka naposljetku je pao upravo na građane, što dodatno jača dojam o dubokoj podložnosti srpske politike ruskim interesima.
U cjelokupnoj slici važnu i često nedovoljno propitanu ulogu ima Srpska pravoslavna crkva. SPC nije samo religijska institucija, već društveni stup koji oblikuje identitet, povijesnu svijest i političko raspoloženje velikog dijela stanovništva. Stoga svaka njezina demonstracija bliskosti s Rusijom — uključujući i posjete najvišem ruskom državnom vrhu — ima višeslojan i snažan učinak. Za dio javnosti, ti se gestovi ne doživljavaju samo kao izraz duhovnog zajedništva, već i kao političko svrstavanje uz Moskvu, osobito u trenucima kad geopolitičke napetosti dosežu vrhunac.
Kritičari upozoravaju da se narativ „pravoslavnog bratstva“ i povijesnog savezništva često koristi kao instrument političkog utjecaja. SPC, svjesno ili ne, postaje kanal kroz koji se taj narativ održava i legitimizira, dok se domaća politika poravnava prema ruskim pozicijama — od energetike, preko sigurnosti, do vanjske politike. U najkritičnijim tumačenjima, pojedini crkveni krugovi djeluju kao ideološki jamac ruskog utjecaja: svojim autoritetom ublažavaju kritike, neutraliziraju političke alternative i stvaraju okvir u kojem je proruski kurs predstavljen kao „prirodan“ i „povijesno ispravan“.
Najopasniji aspekt takvog spleta odnosa jest mogućnost političke i institucionalne ucjene. Kada političari, dužnosnici i vjerski velikodostojnici svojim djelovanjem — svjesno ili pod pritiskom — održavaju veze koje zemlju čine ranjivom na vanjske interese, tada se u javnom diskursu otvara pitanje njihove odgovornosti. U ekstremnijim interpretacijama, oni se doživljavaju kao „veleizdajnici“ koji i dalje „zubima drže“ čvrstu povezanost Srbije s ruskim interesima na Balkanu, čak i onda kada je to u suprotnosti s interesima vlastitog naroda.
Sve navedeno stvara sliku Srbije kao odskočne daske ruskog utjecaja u regiji — poluge preko koje Moskva nastoji utjecati na političke procese, blokirati alternativne vanjskopolitičke smjerove i održati strateški oslonac na Balkanu. Čak i ako su neke tvrdnje predmet rasprave, intenzitet njihove prisutnosti pokazuje duboku krizu povjerenja u domaće institucije i sve snažniji osjećaj da geopolitički kurs zemlje ne oblikuje sama Srbija, već vanjske sile kojima je politička elita, a dijelom i crkveni vrh, previše spremna udovoljiti.
Bojan Jovanović
Leave a Comment