Umjesto pokajanja, jasnog suočavanja s odgovornošću i evanđeoske poruke o zaštiti slabih, javnost ponovno dobiva informacije o slučajevima seksualnog zlostavljanja povezanog s vjerskim zajednicama pravoslavne orijentacije, konkretno u SPC
Ako se najave o novim imenima u registru obistine, bit će to još jedan razlog da se pitanje odgovornosti crkvenih struktura više ne tretira kao neugodna tema koju treba skloniti iza zatvorenih vrata.
Ovdje, međutim, nije dovoljno govoriti samo o „sramoti“. Potrebno je govoriti o odgovornosti.
Ako postoje osnovi sumnje da je netko počinio kazneno djelo, pitanje nije crkvena čast, reputacija institucije ili unutarnja disciplina. Pitanje je rada policije, državnog odvjetništva i suda. Vjerski status osobe ne smije biti ni olakotna ni otegotna okolnost. Pred zakonom moraju vrijediti ista pravila za sve.
Posebno je problematično ako se potencijalni slučajevi godinama rješavaju prvenstveno unutar crkvenih struktura. Crkveni postupak može imati svoje mjesto kada je riječ o kanonskoj odgovornosti, ali kanonski postupak ne može biti zamjena za kaznenu istragu. Svećenička titula ne daje imunitet, a crkvena hijerarhija nije paralelno pravosuđe.
Zato javnosti treba mnogo više od povremenih priopćenja i obećanja da će „sve biti ispitano“. Potrebna je transparentnost:
Crkva koja propovijeda zaštitu čovjeka, odgovornost pred Bogom, pokajanje i brigu za slabe mora biti posebno stroga prema onima koji zlorabe povjerenje koje im je dano. Svećenik nije samo zaposlenik organizacije. On je za vjernike osoba autoriteta i povjerenja. Zbog toga je zlouporaba tog autoriteta moralno i društveno posebno teška.
Teološki gledano, pokajanje nije PR strategija. Ono podrazumijeva priznanje pogreške, istinu, odgovornost i promjenu ponašanja. Ako institucija više brine o tome kako će izgledati pred javnošću nego o tome da žrtva bude saslušana i zaštićena, tada problem više nije samo pojedinačni prijestup. Postavlja se pitanje kulture same institucije.
A policijski i pravosudni sustav imaju jednostavan zadatak: utvrditi činjenice. Ne štititi Crkvu od skandala, već građane od mogućeg nasilja. Ne unaprijed proglašavati nekoga krivim, već profesionalno istražiti svaku ozbiljnu prijavu i osigurati da postupak bude proveden bez pritiska i privilegija.
Registar, je formiran na temelju provjerljivih podataka i uz poštovanje prava svih sudionika postupka i ne bi trebalo promatrati kao napad na vjeru. Naprotiv. Transparentnost nije neprijatelj vjere. Ona je neprijatelj nekažnjivosti.
Sramota nije u tome što se o zlostavljanju govori.
Sramota bi bila da se o njemu šuti.
A još veća sramota bila bi da bilo koja institucija — crkvena, državna ili druga — povjerenje koje joj je dano koristi kao štit od odgovornosti.
Ako SPC želi govoriti o pokajanju, prvo mora pokazati da razumije što ono znači. Za žrtve nisu dovoljne riječi. Potrebni su istina, zaštita, pravda i odgovornost.
Bojan Jovanović
Leave a Comment