Srpska pravoslavna crkva (SPC) kroz povijest je često pokazivala sklonost zaštiti pojedinaca unutar svojih redova, bez obzira na težinu njihovih djela. Umjesto da se odlučno obračuna s kriminalom i moralnim devijacijama unutar svoje hijerarhije, SPC je nerijetko pružala utočište onima koji su počinili najgnusnije zločine. Ovakav obrazac ponašanja, gdje se kriminalci i seksualni prijestupnici štite pod plaštem vjere, pokazuje duboko ukorijenjeno licemjerje ove institucije.
Kada je Foka Tiranin, car Bizanta (602.-610.), poznat po svojim brutalnim i bestidnim djelima, došao na vlast i započeo krvoproliće, u Carigradu je živio monah koji se molio Bogu s pitanjem: “Gospode, zašto si nam dao takvog kralja?” Odgovor koji je dobio glasio je: “Zato što nisam mogao naći drugog, goreg od ovog.” Ova priča, koja odjekuje kroz stoljeća, podsjeća na to kako često oni koji bi trebali biti uzor i moralna svjetlost postaju oličenje pokvarenosti i nasilja.
U jednom grešnom gradu u Tivi, biskupski tron zauzeo je bivši radnik hipodroma, čovjek poznat po svojim nečasnim djelima. Kada su ga pitali kako je postao biskup, anđeo Božji odgovorio je: “Ovaj grad nije zaslužio boljeg.” Tako i danas, kada se pogleda stanje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, postavlja se pitanje – jesu li oni koji su na njezinu čelu zaista dostojni svog položaja ili su samo odraz moralnog stanja društva koje ih prihvaća?
Jedan od primjera je slučaj igumana Teofana Đokovića, koji je 1897. godine u Crnoj Gori osuđen za blud i suučesništvo u ubojstvu djeteta. Nakon presude i raščinjenja od strane Crnogorske pravoslavne crkve, umjesto da ostane trajno isključen iz vjerskog života, on biva prihvaćen u Srpsku pravoslavnu crkvu i postavljen za starješinu manastira Svetog Stefana kod Aleksinca. Ovaj potez izazvao je ogorčenje tadašnje javnosti, a beogradska Pravda s pravom je pisala o skandaloznoj praksi SPC-a da pruža utočište moralno posrnulim pojedincima.
Ovaj slučaj nije izoliran incident, već dio kontinuiteta crkvene politike zataškavanja i zaštite prijestupnika. Slučaj Milića Blažanovića, bogoslova koji je 1999. godine izgubio život u manastiru Srpske pravoslavne crkve, samo je jedan u nizu primjera sustavnog prikrivanja zločina. Prije smrti, kao maloljetnik, bio je žrtva seksualnog zlostavljanja unutar crkve. Umjesto da se odgovorni kazne, crkveni vrh učinio je sve da istina ne ispliva na površinu, što je uobičajeni modus operandi kada se SPC suočava s optužbama za seksualno nasilje nad maloljetnicima.
Manastir u kojem je dijete ubijeno nakon što je pretrpjelo seksualno zlostavljanje. Tamo su u tajnosti sahranjeni dijelovi tijela djeteta koje je razneseno bombom. Istraga nikada nije provedena.
Policija, pravosudni organi i predstavnici Srpske pravoslavne crkve nikada nisu posjetili obitelj ubijenog bogoslova.
Srpska pravoslavna crkva ne samo da je sustavno zatvarala oči pred zločinima, već je aktivno sudjelovala u njihovu zataškavanju. Dok propovijeda moral i uzvišene vrijednosti, u njezinim redovima nesmetano djeluju pedofili, silovatelji i kriminalci svih vrsta. Zaštita takvih osoba, čak i nakon što im se dokažu zlodjela, svjedoči o institucionalnom licemjerju koje pod krinkom vjere nastavlja podrivati osnovne ljudske vrijednosti i pravdu.
Sažetak:
U manastiru Tumane, koji bi trebao biti svetište duhovne utjehe, razotkriva se manipulacija vjernicima kroz lažna iscjeljenja i prodaju religijskih relikvija. SPC, umjesto da se distancira od takvih obmana, aktivno podržava ove vjerske prijevare, dok se crkveni velikodostojnici bogate na lakovjernosti vjernika. Kroz opsesiju mumificiranim tijelima i “čudotvornim” ozdravljenjima, manastir Tumane postaje simbol potpunog odbacivanja razuma i znanosti u korist slijepe vjere. Ovakva praksa otvara pitanje – je li SPC spremna žrtvovati zdrav razum u zamjenu za moć i profit?
Naša epoha svjedoči događajima koji će zauvijek razotkriti laži SPC-a. Istina izlazi na vidjelo, a vrijeme crkvenih manipulacija i zataškavanja zločina bliži se svom kraju.
Bojan Jovanović
Leave a Comment