By Već sam jednom ranije svratio pažnju na nelogičnost predsjedničkih izbora u Republici Hrvatskoj (RH). Dužnosti od koje se puno očekuje a ustvari vrlo malo ostvari. Zato se sa punim pravom može postaviti pitanje, cijela ova euforija, čemu i zašto služi ?
Primjerice i sam Premijer nedavno je izjavio da mnogi glasači misle da Predsjednik “brani državu od zločestog HDZ-a”, ali se nitko ne pita na koji način on nju brani i može uopće braniti.
Gdje je tu logika da se na parlamentarnim izborima daje povjerenje sadašnjem Premijeru i njegovoj stranci a na predsjedničkim izborima se događa nešto sasvim obrnuto!? Lijeva oporba sva vesela, slavi pobjedu skoro već u prvom krugu, a do jučer je tako rekuč plakali na izgubljenim parlamentarnim izborima sa tim istim kandidatom.
Prije je, na parlamentarnim izborima, slavio Premijer, sada na ovim, predsjedničkim, slavi Predsjednik. To bi se u šahu reklo da se nalazimo u pat poziciji, i realan ishod natjecanja je remi. Tako će na kraju i bit!
Svak će se vratiti u svoje uporište, Predsjednik će još drugih pet godina sanjati o svom kraljevstvu, pardon, predsjedništvu, a Premijer će i dalje pontifikovat u svojim Banskim dvorima, kao da se ništa nije ni dogodilo, i nije.
Realno gledajući cijela ova kampanja, predsjednički izbori, su jedan promašaj, ustvari nastavak one ranije parlamentarne izborne kampanje. Manje više isti glavni glumci ili njihovi alter egosi. Rezultati su i u onoj prvoj i sada u ovoj drugoj bili previdljivi. Zato ostaje pitanje zašto se vrh Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), uopče išao upuštat u takvu jednu blisku kampanju, vezajuće se za kandidata za kojeg se unaprijed znalo da neće moći konkurirat već od prije usidrenom konkurentu.
Puno veću uslugu bi učinio svom kandidatu sadašnji Premijer da se nije tako osobno s njim identificirao. Ovako očekivani poraz će se negativno, iako samo za kratko, odrazit na njega.
Konkurentu koji je nema puno izgubio parlamentarne izbore i bilo je za očekivat da će i ove. Umjesto toga na ovim predsjedničkim izborima on izlazi pobjednik, i ako tražimo razloge nači čemo ih možda u sentimentalnosti glasača ali isto tako u vrsti političke ravnoteže. Naime, u vodećim demokratskim zemljama svijeta da se nitko previše ne osili postoje dvojne komore, dva doma u parlamentu, gornji i donji.
U dvodomnih parlamentima se razlikuju tzv. donji i gornji domčić. Donji dom dvodomnog parlamenta u pravilu ima većinu zakonodavnih i drugih ovlasti koja je ustavom neke države namijenjena legislativi, dok gornji dom u pravilu ima savjetodavnu ili nadzornu funkciju.(Wikipedia)
Tako je bilo i u početku u Hrvatskoj ali je onda 2001. došlo je do promjene, gornji (Županijski) dom je ukinut tako da je predsjednik države ustvari fiktivno preuzeo funkciju bivšeg gornjeg doma, kao protuteža samoj Vladi RH.
Cijeli ovi izbori brzo će se zaboravit, kad svakidašnjica svrati pozornost građana na skupoću životnih namirnica, nestabilnost u društvu, na migrantsku kao i demografsku krizu itd., učinit će da ovi predsjednički izbori budu samo još jedna distrakcija.
Slabi izlaz glasača potvrda je te nezainteresiranosti za ove sasvim nepotrebne izbore. Kažem nepotrebne u sadašnjem obliku gdje Predsjednik likuje kao da ima neku ovlast a ustvari je nema. Ima je toliko da može da zbunjuje javnost, da stvara glavobolje Vladi RH pogotovo na međunarodnom planu.
Ponavljam još jednom, službena politika RH treba se voditi ili u Banskim dvorima ili na Pantovčaku, ali ne na oba mjesta.
Kako su te dužnosti sada postavljene, na naćin kako država funkcionira uvijek će stvarati probleme, sada i u buduće. Zato su potrebne ustavne promjene da se račiste dvoumice, bolje i jasnije označi i prema potrebi skrati specifične dužnosti koje obnaša predsjednik države, a u obrnutom smislu napravu konkretne promjene u parlamentarnom sistemu vladavine.
Mnoge od kritika na ove izbore idu u ekstremu, dovodi se u pitanje sam opstanak zemlje, države, kao i društva. Pravu se usporedbe sa prijašnjim sistemom, vladavina Partije
ustvari totalitarizma, vis a vis sadašnje demokracije u kojoj živimo, što uvelike opisuje gdje smo stigli u ovih tridesetak godina.
Već se govori o vječnoj vladavini samo jedne stranke, u smislu bivše Partije, ne shvačajući da ako je to želja glasača, u što sumnjam, onda se ta želja nemože samo tako promjenit bez da ne narušimo same demokratske temelje na kojima je ova država postavljena.
Česta je kritika da ustvari tu nema razlike dali valadali jedni ili drugi jer su svi proizišli iz jednog te istog jednostranačkog sistema. Ali, ima jedna ključna razlika. Prije su izbori bili manje više formalnost jer je zadnju riječ uvijek imala samo jedan stranka, Partija, jer drugih nije ni bilo dok u sadašnjem višestranačkom sistemu postoji izbor, zato imamo paralmentarne i predsjedničke izbore sa ovakvim suprotnim rezultatima.
Da nije tog izbora imali bi danas u predsjedničkim dvorima istu osobu, osoblje, koje je pobjedilo na ranijim paralamentarnim izborima, a da tako nije znak je da kakva takva demokracija ipak postoji. To što mnogi kandidati sliče jedni na druge znamo zašto je to tako, ali razlike postoje.
Tako dolazimo do kontradikcije gdje se dvije vodeće političke ličnosti u zemlji nemilosrdno vrijeđaju i napadaju iako su navodno izišli iz jednog te istog kruga. To je paradoks demokracije još u povojima, kao i nezrelost biračkog kruga.
Zato Milanović zna biti u isto vrijeme kandiadat ljevice koliko i desnice, a Plenković koliko se god trudio nikad neće biti kandidat ni jedne ni druge alternative. Čudno zar ne!?
Kaže se da u politici neznaš gdje češ završiti, s kime češ ‘spavati’, što mnoge obeshrabljuje.
Baš obratno, treba nastavit raditi i djelovati neovisno u kakvoj se situaciji nalazili.
A to je moguće samo onda ako shvatimo da demokracija može često biti kontradikcija ali nam uvijek pruža mogućnost za promjenu koju nitko drugi nemože za nas ostvariti osim mi sami, i to jedino putem glasačkih listića.
Neka to bude jedan od zavjeta u Novoj 2025 godini!
Stjepan Asić
