Remigracija kao dio rješenja a ne problema…

Podjeli

U zadnje vrijeme često se čuje termin ‘remigracija’. Što on točno znači? Remigracija je proces vraćanja onih koji su kao imigranti došli živjeti u određenu zemlju. Svakako da remigracija obuhvaća ljude jedne ili više različitih etničkih skupina ili primjerice vjerskih, kulturoloških, jezičnih i sl. koje nisu dio domicilnog stanovništva unatoč tome što pripadnici tih skupina već generacijama žive na istome tlu s domicilnim pučanstvom. Remigracija se strogo gledajući ne mora odnositi na svakoga člana imigrantske zajednice(a) već na one koji svojim načinom života, ponašanja i djelovanja odudaraju od vrijednosti ‘autohtonog’ puka što za posljedicu ima izazivanje podjela u društvu, neprihvaćanje domaće kulture i načina života te time ima ozbiljne posljedice na normalno funkcioniranje ukupnog društva te zemlje a što opet prije ili kasnije vodi do podrivanja ustavnopravnog poretka spomenutih zemalja. Uz dakako radikalno mijenjanje identitetskog i kulturološkog “pejzaža” određenoga područja omeđenog/ih državnom granicom/granicama.

EU(globalna) remigracija

O temi remigracije zadnjih mjeseci pa i unazad koju godinu (mada rjeđe) se često raspravlja u članicama EU. Prvenstveno snažnih zapadnih i srednjoeuropskih zemalja (Njemačka, Francuska, Španjolska, Nizozemska, Tal. Republika i dr). Ali to je top-tema i u Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske (van EU). Usporedbe radi, prema statističkim podacima 25% stanovnika SR Njemačke je imigrantskog podrijetla. Još je to jače izraženo u jednoj Nizozemskoj. U Bruxellesu (prijestolnica EU) 60% stanovništva su imigranti neeuropskoga podrijetla. U Talijanskoj Republici najčešće ime novorođenčadi je već godinama Mohamad. Kao i u Nizozemskoj ali i drugim zemljama zapada. S obzirom na takve pokazatelje uzevši u obzir dobnu strukturu stanovništva tih zemalja za dvadesetak-tridesetak godina demografska situacija se drastično mijenja s obratom u korist onih s migrantskim i to uglavnom neeuropskih korijenima. Samim time i politička karta se mijenja. Primjerice, 15% muslimana u Njemačkoj već traži uvođenje šerijatskog zakona za sve umjesto civilnoga. A kako postotak muslimana rapidno raste opcija uvađanja šerijatskoga prava za sve “Nijemce” je sve izglednija. Primjerice, u Francuskoj Republici ima najmanje 800 ‘no-go’ zona što će reći da se radi o većim ili manjim uglavnom urbanim cjelinama unutar većih urbanih cjelina unutar kojih Francuzi u etničkom smislu ne smiju ulaziti niti se u njima zadržavati. U tim ‘no-go’ zonama ne vrijede zakoni Francuske nego ‘šerija’ (šerijatski zakoni). Praktično, radi se o svojevrsnim ‘islamskim’ republikama na tlu Francuske. Tako je i u svim ostalim zapadnim zemljama u kojima živi mnoštvo muslimana. Ali iste te zemlje nameću drugim zemljama poput Hrvatske LGBTIQ propagandu, “multikulturalnost”, EU(ne)vrijednosti, bezboštvo, ismijavanje samo katoličke vjere ali ne i ostalih, tihu masoneriju, globalizam, konzumerizam i beskrupulozni materijalizam, genderizam, “pravo” na abortus bez priziva savjesti ali primjerice kod služenja vojnog roka itekako vrijedi priziv savjesti i sl. Takve nakaradne politike podupiru u Hrvatskoj osobito ljevica s (Ne)Možemo koje drži štafetu i sl. Stoga idemo proanalizirati stanje u Hrvatskoj i ostalim hrvatskim zemljama i dati hrvatski pogled na isto ali i odgovor bez uzmicanja.

Hrvati i remigracija

Hrvatska i okolne hrvatske zemlje su stare migrantske destinacije. Nažalost balkanskih etničkih skupina uglavnom protuhrvatski nastrojenih. Često i na nižem kulturnom tj. civilizacijskom stupnju. S druge pak strane, Hrvati su isto tako poznati samo po emigraciji iz Hrvatske i hrvatskih zemalja u često puta daleke prekooceanske predjele. No, Hrvati tamo gdje su došli nisu pravili nikakvih problema za razliku od onih balkanskih migranata (nehrvatskoga korpusa). Hrvati su također migrirali i na Balkan (dijelovi BiH van današnje većinski hrvatske Herceg-Bosne poput Banja Luke i okolice, zatim Beograd i Vardarsko-moravsku dolinu). Pače i u Vojvodinu (točnije Autonomnu Pokrajinu Vojvodina). I drugdje, naravno. Primjerice u predjele zapadno od Hrvatske poput južne Štajerske (mariborska regija), Dolenjsku i Notranjsku (između Ljubljane i granice s Hrvatskom) ali i u Gorenjsku (šira regija Kranja) te Primorsku (između Pirana u Istri pa do pred granicu s saveznom pokrajinom Koruška (AUS). Jasno i u Trst. Doseljenici Nehrvati iz drugih republika i pokrajina bivše Jugoslavije (uz iznimku tadašnje republike pod ingerencijom Ljubljane) su bili dobrano privilegirani u odnosu na većinski narod (naciju) Hrvate. Nije ih baš zanimala Hrvatska nego Jugoslavija. Nitko im nije rekao da poštuju akamoli vole Hrvatsku. Niti Hrvate. Nisu poštovali hrvatsku povijest i samobitnost. Niti samo ime hrvatsko. Odgajani da mrze Vatikan i katolike. Slovenci, Talijani i drugi katolici su im bili malo ‘daleko’. Ali su im ‘zli jezici i dugi nokti’ bili dovoljno “veliki” da se otresaju i iživljavaju na Hrvatima. Ali ne svima. Ne, nisu oni baš dirali “poštene” Hrvate tj. ‘prvo Jugoslavija pa onda Hrvatska’, prvo smo ‘Jugosloveni pa onda Hrvati’ nego su im smetali oni domoljubni i nacionalno zreli Hrvati. Ovi drugi su bili ustaše (ništa sporno jer se ne radi o fašistima), kleronacionalisti, jednom riječju fašisti gori i od pravih fašista. I tu je ta ‘zla krv’ koju Beograda uz pomoć Rima pa i Sarajeva zasijaše od članka u ‘Srbobranu’ iz 1903. I još otprije od ‘Načertanijem’ i Dositeja Obradovića (razmonašenoga člana bratije manastira Futog u Vojvodini). Preko dakle članka “Do istrage naše ili vaše” pa zatim nadođe ‘Homogena Srbija’ iz 1941. Stevana Moljevića iz Banja Luke (četničkoga ideologa-monstruma) pa preko ‘hudih jama’ te onih na Ovčari, Škabrnji, Briševu te raznoraznih ‘svinjarija’ po Hrtkovcima, Kukujevcima, Slankamenu u Vojvodini te stotina logora gdje ‘mnogajah Hrvati’ prođoše talionica muka…… Sve do dan-danas. Uz svesrdnu potporu “progresivnih” lijevohrvatskih snaga. Nije li tako? Svjedoci smo svi toga! Ali kada se kaže ‘Dosta’ onda je ‘Dosta’! I kako Edgar Alan Po u jednoj svojoj pjesmi napisa ‘i nikada više’. Da, nikada! Lijepe li pjesme ‘Nikad više teškog jada, nikad više Beograda’, ni Sarajeva niti Rima, niti Beča niti Budimpešte niti Bruxellesa! Umjesto ‘Doviđenja Jugo moja tugo’ ‘Zbogom Jugo moja tugo’! I nakon svega iznesenoga rješenje je u remigraciji tih etnosa balkanskih nehrvatskih i protuhrvatskih prvenstveno iz Hrvatske i Herceg-Bosne ali i drugih hrvatskih zemalja. Široko vam polje i prostran put koji vas vode ‘tamo daleko’ i u ‘dio Bosne na Tursku ponosne’. Idite u miru i Gospod vas smirio kao i nas, vas tamo negdje za obala tih Jadrana zapadnih strana a nas sučelice njima. Rastali se u miru i odsada živjeli u istom tom miru. Neka bude med nami ‘Odiljenja sigetskoga’ samo bez krvi, ognja i mača (metaka i raketnih udara u suvremenom smislu riječi). Zašto da bude između nas kao između imigranata uglavnom azijatskoga i afričkoga podrijetla te starih naroda zapada staroga kontinenta? Čemu ‘no-go’ zone, čemu prijetnje, čemu mržnja, čemu zlo? Zašto bi mi imali iskustvo toga svega? Ako dosada u miru i slozi zajedno živjeti umjeli nismo, zašto onda odvojeni ne bismo bili i dobrim okom se gledali? Da, iskustvo nas i povijest uči da nam je bolje tim putem ići.

Zaključna rasudba

Svi koji su doselili u Hrvatsku bez obzira na podrijetlo ako Hrvatsku prihvaćaju svojom Domovinom i Državom želeći ju izgrađivati bez primisli narušavanja ustavno-pravnog joj poretka i tekovina Domovinsko-oslobodilačkog Rata mogu bez problema ostati u njoj živjeti kao i svi drugi. Prava ali i dužnosti. I da Hrvati u njihovim ‘matičnim’ zemljama imaju ista prava. Bez reciprociteta nema prosperiteta! Hrvati u BiH trebaju kako na papiru tako i u praksi imati ista prava s druga dva konstitutivna naroda jer i Hrvati su konstitutivan, državotvoran, suveren i ustavotvoran narod u cijeloj BiH. Ukoliko će se raditi ‘javašluk’ onda Hrvati u BiH u skladu s međunarodnim pravom trebaju oformiti vlastitu teritorijalnu između ostalog posebnost i do osamostaljenja od BiH. Pa onda ili današnja Herceg-Bosna tj. neslužbena regija većinskih hrvatskih kantona, gradova i općina da bude svoja država ili dijelom Republike Hrvatske. Hrvati budući su bili žrtve (veliko)srpske i (unitarističko)bosanske agresije imaju pravo a i dužnost vratiti se na stoljetnovjekovna ognjišća svoja i u svoja svetišta i tu novonanovo početi učvrstiti korijena hrvatskoga. ‘Moj Ivane pobratime mio da i u Briševu, Ivanjskoj, Zemunu, Kotoru kolo novo nanovo okrenemo’. Još čvršćeg, žilavijeg i trajnijega. Jednako u svakom kutku kako Bosne a tako i Hercegovine a naše nam Vojvodine ravne i s morem ljubljeće Boke tog zaljeva izvora sveta koji hrvatskim imenom se diči. I drugdje isto tako. Priznati Hrvate zasebnim nacionalnim entitetom sa svim pravima koja iz toga proizilaze uključujući i ona jezična u današnjoj Sloveniji, Kosovu i Sjevernoj Makedoniji. Prema najnovijem izvješću CIA-e u današnjoj Sloveniji živi najmanje 100 000 naših Hrvata! Ida im se u ustavima spominju Hrvati kao narod! Jer su Hrvati tamo čestiti građani te hrvatski narod nije zaslužio od tamošnjih struktura remigraciju nego priznanje i vlastita nacionalna prava! To je to. Valja reći poput one ‘pop a bobu bob’! Bez mržnje, samo riječi razbora i pravičnosti. Vrata za popravak su otvorena ali malo ih je čini nam se koji su toga spremni prihvatiti od nehrvatske balkanske strane. Remigracija i onih Hrvata koji rade protiv roda i doma hrvatskoga svoga. A remigracija i onih iz daljih ili pak dalekih zemalja od kojih nam se dobru nadati nije. Ali zato zvati i dozvati brojne Hrvata ‘odpreko dalekih brda za mora onih i oceana tih’ koji žele kao Hrvati na pradjedovskoj hrvatskoj grudi ‘ko Hrvati od stoljeća sedmog živjeti a i disati’. Ko u kamen urezano to je.

S vjerom u Boga i hrvatskom slogom!

Za Pravo i Dom Spremni!

Pa što Bog da i sreća junačka!

Josip Žgela


Podjeli
Leave a Comment