By Ulogu religije neizostavno je spomenuti kada govorimo o kreiranju nacionalno-političkih identiteta. Kako je kroz povijest imala značajan utjecaj, tako se i danas često nacionalni predznak može poistovjetiti sa vjerskim. Zanimljivo, među manjinskim zajednicama, kao što je to hrvatska u Vojvodini, često je upravo crkva viđena kao nositelj očuvanja narodne svijesti, čime je zapravo bila i ostala glavnim čimbenikom koji perpetuira nacionalni identitet pri složenim povijesnim okolnostima, ali i zbivanjima današnjice. Sekularizam se u praksi dovodi pod znak pitanja. – Ipak, ne možemo negirati većinsku privrženost određenoj religiji od strane većinskog naroda koji čini jednu državu ili zajednicu.
Iako možemo navesti niz pozitivnih primjera, istina je i da ekspanzijom antagonizama između raznorodnih religijskih provenijencija često dolazimo do zaključka kako višereligijske tvorevine u praksi nisu posve izvedive ili dugoročno održive kao funkcionalne države, čime građanski princip uređenja pred klerikalizmom ostaje bez temelja. Jedan od negativnih primjera jest i pojava radikalnijih oblika religijskih pokreta i sustava koji prerastaju u nacionalno-političke težnje pri segregaciji pripadnika različitih zajednica.
Uzmimo samo za primjer dr. Ante Starčevića, kojeg se u hrvatskom nacionalno-političkom i društvenom kontekstu kao temeljnog ideologa hrvatskog nacionalizma, te nepobitno ključne povijesne ličnosti, naziva i Ocem domovine. Kao antiklerikalist i liberalni nacionalist tog vremena tvrdio je kako vjera predstavlja stvar duševnosti, te da nitko nikome nema pravo svoju drugome nametati. Izvorna teza koja vrijedi jest građanska: pravo na slobodu izjašnjavanja. Tu ne postoji ništa sporno, no činjenica jest da vjeroispovijest pojedinca postaje neisključivim elementom pri samoj nacionalnoj sponi. – Ona je imala ključan utjecaj na kreiranje identiteta, kako kroz povijest, tako i u današnje vrijeme (makar slabijeg intenziteta).
Rekao bih da se takva pojavnost u današnje vrijeme ponajviše ističe kod muhamedanaca (muslimana) gdje se vjerski identitet zapravo nerijetko stavlja hijerarhijski i ispred nacionalnog. Uzmimo za primjer univerzalni bošnjački identitet. On je širi od državnih granica Bosne i Hercegovine. Iako je kroz povijest označavao regionalnu – a pritom ne bivajući vezan za vjersku, odnosno potencijalno nacionalnu pripadnost – danas je on izgrađen gotovo na vjerskim postavkama kojeg većinski čine pripadnici islamske vjere koji slijede ona učenja temeljena na objavi proroku Muhamedu u VII stoljeću. Bošnjački etnos tako imamo u Bosni, Hercegovini, Polimlju i novopazarskom Sandžaku, Kosovu, pa čak i u Vojvodini, te šire. – Pored toga, građanski model zagovaratelja bošnjačkog imena nije zaživio. Baš na primjeru Bosne i Hercegovine vidimo najčvršći dokaz koji potkrepljuje ovu tezu: tri vjeroispovijesti, tri nacionalna identiteta. S tim što se naknadno proširuje i na sve ostale društvene sfere: kulturno, lingvistički, socijalno…
Ukoliko se osvrnemo na pojedine iredentističke ideologije kojima je u fokusu određene nacije prikazati kao eksternu inačicu vlastite, uvidjet ćemo da vjerska pripadnost ima presudan značaj. Takvi koncepti rijetko kada doista prihvaćaju istinski građanski model (sekularni), jer bivaju temeljeni na jakom utjecaju primarne crkve kojoj pripadaju. U tom slučaju sama raznolikost vjerske pripadnosti spram želje ka potencijalno zajedničkom nacionalno-političkom identitetu biva oksimoronska. Taj luk stvara usku poveznicu koja za rezultat ima statičnost nacionalnog bića. Polazeći od toga da nacionalni predznak mora biti izjednačen sa svim ostalim individualnim pripadnostima – dolazimo do apsurda. Kao posljedicu, imamo kontraefekat – gdje se iznova – najblaže rečeno, polarizira, odnosno separira demos kao konstrukt političke nacije.
