U vidu 80. godišnjice Bleiburške tragedije.
Ove godine navršava se 80. obljetnica Bleiburške tragedije i križnog puta, najveće tragedije hrvatskog naroda novijeg doba. Najava Počasnog bleiburškog voda (PBV) i Hrvatske biskupske konferencije o ovogodišnjom obilježavanju glasi:
obilježavanje će započeti na groblju na Bleiburškom polju u petak, 16. svibnja 2025.,gdje će veleposlanik Republike Hrvatske u Republici Austriji položiti vijenac i zapaliti svijeću, nakon čega će se u Crkvi sv. Petra i Pavla u Bleiburgu služiti sveta misa.
To znači da ni ove godine neče biti dostupno opće masovno okupljanje i služenje Svete mise na Bleiburškom polju, na spomen obilježju, na kojem još uvijek stoji oskvrnuti spomenik sa izbačenim hrvatskim grbom i natpisom. Ostao je natpis, prijevod, na njemačkom jeziku …
Zum Gedenken An Die Gefallenen Kroaten Mai 1945
U spomen na pale Hrvate svibanj 1945.
Ali u tom njemačkom prijevodu ne spominje se Hrvatska vojska.!?
Originalni natpis na hrvatskom je bio:
U čast i slavu Hrvatskoj vojsci!
Još 2005. kad je došlo do preuređenja spomen obilježja, gradnjom bine i uređenje okoliša, odlučilo se je izmjeniti originalni natpis. Od tri varijante sve tri su izostavile spomenuti hrvatsku vojsku, jedna čak i ime Hrvat, tako da je na kraju, nakon prosvjeda vani u svijetu i u domovini vraćen je originalni natpis bez ikakvih promjena. A jedino što je trebalo ubaciti je bilo riječ ‘civili’, …. u čast i slavu Hrvatskoj vojsci i civilima.
Sudski proces i dalje se vodi da se povrati hrvatski grb i originalni natpis. Pitanje vlasništva zemlje već je riješeno u našu korist. O zabrani pisalo je u svibnju 2022 slijedeće:
Austrijske vlasti prvo su zabranile komemoraciju na Bleiburškom polju, potom oskrnavile spomenik i tako udovoljile lijevim ekstremistima koji participiraju u saveznoj Vladi. Zabranu komemoracije i uklanjanje spomenika tražile su svojedobno i vlasti Titove komunističke Jugoslavije, no – Austrija tada nije popuštala.
Iako je u Austriji na prošlim izborima takozvana ekstremna desnica dobila najviše glasova nije bila u stanju formirati vladu. Zavisit će o političkom dogovoru nove centar-lijevo orijentirane koalicijske vlade sastavljene od tri stranke dali će se preokrenut stav o Bleiburgu.
Ovom procesu, nastaloj krizi vezanoj za zabranu, ništa nije pomogao stav hrvatske vlade kad je Premijer RH u samom početku krize izjavio da on radi toga (spomenika na Bleiburgu) neće iči u koštac sa austrijskim kancelarom!
To je jedan od razloga da se ovaj skandalozni čin, uklanjene hrvatskog grba i natpisa, nije već ranije politički riješio. To potvrđuje da mi Hrvati dovoljno ne reagiramo na ovakve i slične provokacije. To je vidljivo kad su u pitanju i svi drugi kontroverzni spomenici iz vremena Drugog svjetskog rata i porača, mi jednostavno nismo zainteresirani.
Za uzvrat tiješimo se da se komemoracije održavaju u Hrvatskoj, na Mirogoju, Macelju, Udbini. To je tobože bolje riješenje nego iči lomiti koplja na Bleiburgu. Žrtve Bleiburga i križnog puta mogu se obilježavat na više mjesta ali ono ključno je prvotno, izvorno mjesto, početak kalvarije.
Zamislite kad bi Poljaci rekli Izraelcima idite, pravite vaše komemoracije Holokausta ne na mjestu događaja, primjerice u Aushwitzu, nego u vašoj domovini. Kakav bi se urnebes stvorio, grmilo bi nebo tresla bi se zemlja.
Ne samo da se tamo, u Aushwitzu, svake godine obilježava godišnjica Holokausta nego je pred više godina točno …. dana 4. rujna 2003., izraelsko ratno zrakoplovstvo letjelo je s tri borbena zrakoplova F-15 iznad koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau u Poljskoj tijekom ceremonije obilježavanja 85. godišnjice poljskog ratnog zrakoplovstva.
Jasno, netko če reči nisu oni, izraelski avioni, nadljetili u Poljskoj baš radi siječanja na židovski Holkaust koji se obilježava na 27. siječnja, ali simbolika je tu kao što je objavljeno u vijestima.
Možda nebi bilo loše sugerirat Hrvatskoj vladi da u neko pogodno vrijeme u Austriju pošalje nekoliko svojih novih Rafala, da prelete baš Bleiburško polje i u znak pozdrava nagnu krila. Ne previše da se vlada u Beču ne uplaši da ponovno kao i davne 1848. na Beč maršira Ban Jelačić, ovog puta sa drugaćijim namjerama.
Siječanje na Bleiburg je siječanje na mjesto gdje je 15. svibnja 1945. izvršena predaja hrvatske vojske Saveznicima na kraju Drugog svjetskog rata (DSR), te iste vojske čije je ime stajalo na bleiburškom spomeniku, i koja je kasnije na prevaru od strane Engleza predana u ruke Titovim partizanima.
A Titovi partizani bi trebali biti dobro poznati Austrijancima, jer su pri kraju (DSR) bili zauzeli skoro cijelu Korušku i htjeli je pripojit novo stvorenoj Jugoslaviji. I jedan od danas prihvaćenih razloga da su se eventualno povukli sa tog zauzetog područja bilo je izručenje Hrvatskih vojnika i civila u njihove, Titove, ruke. Drugim riječima zahvaljujući Bleiburškim žrtvama Austrija je sačuvala taj dio svog teritorija.
Sami oni, Austrijanci, bi trebali Hrvatskoj vojsci i civilima postaviti jedan svoj spomenik u znak siječanja i zahvale tog za njihovu povijest važnog povijesnog događaja, a ne suprotno tome zabranit obilježavanje i uništiti hrvatski spomenik hrvatskim žrtvama.
Pitam se dali je hrvatska strana u svom obraćanju austrijskoj vladi uopće spomenula ove povijesne činjenice, dali im je dala na uvid što je u stvari pozadina cijele ove priče. Da su žrtve Bleiburga žrtve jednog totalitarnog režima, ništa goreg od onog koji je potućen u DSR.
Nezaboravimo da su Austrijanci osjetili što je komunizam kad je veći dio zemlje i sam Beč bio 1945. okupiran od strane Crvene Armije. Pred Stalinom je tada bio izbor, iči u Treči svjetski rat protiv Saveznika, rat za kojeg on nije bio spreman, ili se povući sa okupiranog područja. Na kraju se odlučio povući a to je značilo i povlačenje Titovih jedinica iz Koruške.
Da su Englezi imali i malo savjesti nebi tako lako prepustili Titu zarobljene hrvatske vojnike i civile. To je bila odluka britanskog establishmenta izvršena na licu mjesta, bez šireg znanja Savezničkog vrhovništva. Zato je ta naredba o izručenju povućena odmah nakon dva tjedana, ali onda je za nas već bilo kasno.
A ako u Koruškoj ima lokalna vlast i pojedinci koji su oporba ovim legalnim hrvatskim zahtjevima da obilježe svoje mrtve, kao što su na mnogim mjestima u Hrvatskoj obilježeni grobovi austrijskih vojnika iz mnogih ratova u prošlosti, trebalo bi te ljude upitati čiju politiku oni ustvari vode, pro-austrijsku ili možda pro-jugoslavensku.
Moguće je da im je krivo da se Koruška nije odvojila od Austrije i pridružila njihovoj socijalističkoj, komunističkoj, brači u Jugoslaviji pa im zato smeta siječanje na Hrvatske vojnike i civile, koji nisu došli u Austriju osvajat nego zatražit utočište.
Krivnja za izručenje je na britanskim leđima ali je dužnost svakog Austrijanaca da oda priznanje hrvatskim žrtvama.
Hrvatska se mora jednom za uvijek suočit s svojom proslošću kakva god ona bila da bila.
Sigurno mnogima smeta spomen na Hrvatsku vojsku na bleiburškom spomeniku. To je vidljivo po činjenici da se nigdje drugdje u Hrvatskoj na raznim spomenicima na žrtve Bleiburga i križnog puta ne spominje Hrvatska vojska. Jer, spomen na vojsku direktno se povezuje i na državu, Hrvatsku državu, koja je postojala za vrijeme DSR. Jedno ide uz drugo.
PBV, Katolička crkva i jasno Hrvatska vlada o tome šute. Ali zato nemoramo mi, Hrvati u domovini i u iseljeništvu o tome šutjeti.
Sjetimo se da na Mirogoju još uvijek stoji preorano groblje iz DSR. Groblje je bilo namjenjeno palim hrvatskim vojnicima Nezavisne Države Hrvatske (NDH) istim onim koji su nakon predaje i izručenja na Bleiburgu bili ubijani tokom marševa smrti ili Križnog puta diljem cijele tadašnje Jugoslavije.
Zanimljivo, nekoliko desetaka metara dalje na Mirogoju nalazi se uređeno i popisom svih poginulih groblje njemačkih (austrijskih) vojnika. Vojnici nacističke Njemačke imaju svoje groblje u Zagrebu, a vojnici i domobrani iz NDH nemaju.
Dužnost nam je povratit groblje na Mirogoju mrtvima koji su tu bili pokopani kao što nam je dužnost da se na spomen obilježju na Bleiburgu vrati hrvatski grb i spomen na Hrvatsku vojsku i pravo na održavanje misnog slavlja. Narod koji ne poštuje svoje mrtve ne zaslužuje da se zove narod!
Kako je moguće na Bleiburgu položiti službeni vijenac u ime Vlade RH kad se nezna koga se tu obilježava. Natpis na njemačkom nije, kako je rečeno, dovoljan, niti je potpun.
A ako Vlada RH nije intervirala onako kako je trebala 2022. kad je došlo do zabrane sad je momenat u vrijeme 80. obljetnice bleiburške tragedije da se direktno uspostavi kontakt Banskih dvora sa austrijskom vladom.
Nebi bilo loše da u tom svom obračanju Predsjednik Vlade RH ovog puta podsjeti austrijskog kancelara na razlog zašto su Hrvatski vojnici i civili bili izručeni na milost i nemilost Titovim partizanima. Vrijeme je da svojim odlučnim stavom ustanemo u obranu hrvatskih vojnika i civila, da im odamo zasluženu počast, na isti način kako odajemo palim hrvatskim borcima u Domovinskom ratu.
Neka je vječna slava žrtvama Bleiburga i križnog puta!
Stjepan Asić
(govor održan prilikom obljetnice Bleiburške tragedije i križnog puta u Hrvatskom Centru u Nth. Fremantle Zapadna Australija 18. svibnja 2025).
Leave a Comment