U vidu godišnjice sječanja na žrtve Holokausta vrijedno je razjasniti poziv Njemcima od Eona Muska, poznatog izumitelja i multubilijunaša, novog Trumpovog imenovanog direktora Odjela za učinkovitost vlade, da “prijeđu preko krivnje iz prošlosti” (move beyond past guilt).
Što je u suprotnosti sa izjavom njemačkog kancelara Scholza, koji je osudio Muskovu izjavu i….”naglasio da je sjećanje na Holokaust odgovornost koja se mora poštovati kroz generacije u Njemačkoj. Održavamo živim sjećanje na civilizacijski rascjep Holokausta koji su počinili Nijemci, a koji uvijek iznova prenosimo na svaku generaciju u našoj zemlji: naša odgovornost neće prestati.”
Ustvari ovdje se radi o dva različita pojma. Jedno je sjećanje a drugo je odgovornost. Nemogu nova pokoljenja biti odgovorna za krivnju prošlosti. Nemislim da je to zdravo za narod kojeg se tereti niti je poželjno za narod žrtvu jer će se u novim pokoljenjima stvoriti otpor takvom sveobuhvatnom prepisivanju odgovornosti i tako otvoriti vrata novom antisemitizmu.
S druge strane sjećanje je i te kako važno, ustvari obilježavanje, nečeg što je ostavilo duboki trag u psihi čovječanstva općenito. Ali, isto tako to sjećanje nemože biti selektivno. Nemogu se isticati žrtve jednog naroda iznad drugih jer svaki narod se sjeća i štuje svoje žrtve kakve god one bile.
Znam da se često spominje razlika kad je riječ o Holokaustu da je to specifični slučaj gdje su Židovi bili cilj tadašnje njemačke, ili bolje rečeno nacističke, politike istrijebljenja kao narod, i da u tom smislu drugi narodi nisu ništa poduzeli nego čak i učestovali u tom zahvatu.
To je samo djelomično točno, jer prvo narodi koji su se našli pod nacističkom okupacijom, uključivši i hrvatski narod, nisu u tom progonu imali izbora, ono bi se sprovelo i onako, iako su neki nastojali bojkotirati taj proces, čak oružanim otporom, u nijednom slučaju nisu progon zaustavili.
Nezaboravimo da je skoro cijela Europa bila zahvaćena ratom i da se je htjelo nije bilo moguće spriječiti genocid dok se neprijatelja totalno ne pobjedi. Okriviti cijelu Europu za taj krimen ne stoji i neće pomoći današnjem rastujućem antisemitizmu na tom kontinentu.
Od tuda dolazi to opće europsko kajanje, osječaj krivice, zaboravljajući usput sve druge žrtve i pokolje počinjene u Europi u vrijeme Drugog svjetskog rata i porača. I normalno se postavlja pitanje zašto je to tako?
Zašto se na pr. ignorira Holdomor iz 1932-33 gdje su 4- 6 miljona uglavnom Ukrajinaca bili žrtve Sovjetskog (Staljinovog) režima “smrčom od gladi”! To je bila posljedica forsirane sovjetske državne industrijalizacije upotrebljene usput da se suzbije Ukrajinski nacionalizam.
Zar i to nije sustavno uništenje jednog naroda, slično židovskom holokaustu? A onda možemo nastaviti dalje, sjetimo se isto tako sovjetskih, ruskih, Gulaga, gdje su uglavnom politički zatvorenici bili postepeno likvidirani, oni sretni metkom u zatiljak, dok je većina izginila radeći do prekomjere ili od strašne hladnoće. Brojke se kreću između 1.5 do 1.7 milijuna žrtava od oko 18. milijuna koliko ih je prošlo kroz taj pakao.
Zašto lideri današnjih europskih demokracija zaboravljaju ove žrtve, umalovažavaju ih, ne dajući im istu važnost. Možda radi toga što su Sovjeti u ratu bili na strani Saveznika ili se radi o nećem drugom. Vrlo vještoj ljevičarskoj propagandi, po onoj, lopov viče: držte lopova, koja je započela jos dok je trajao Drugi svjetski rat.
Sjetimo se Katynske šume, likvidacije oko 22.000 poljskih oficira i inteligencije od strane Staljina u travnju i svibnju 1940. koje je htio na kraju rata prepisati nacistima! Taj trend prepisivanja odgovornosti drugima nastavio se diljem cijelog postojanja sovjetske Rusije, i danas je prisutan u ljevicarskim krugovima u EU, Americi i diljem svijeta. Tu je kums cijelog problema i kako tome stati na kraj.
U toj opčoj amneziji imamo slučaj nas Hrvata i za nas kao narod važnu obljetnicu, sjećanje na svoje vlastite žrtve iz porača 1945, na Bleiburške žrtve, kad je pred par godina ljevičarska austrijska vlada zabranila održavanje komemoracije na mjestu, početku, zločina, i silovito razbila natpis i hrvatski grb na spomen obilježju.
U koju kategoriju licemjerja to spada? U međuvremenu opet se Europom, pa i svijetom širi bauk nacizma, fašizma. Njemačka sva strepi o ponovnog nacizma, kojeg tobože potpomaže pa čak i propagira gore spomenuti Eon Musk, ovog puta i dizanjem ruke!!!
U tom poimanju zaboravlja se ono ključno a to je da su fašizam i nacizam posljedica komunizma. Ova dva su reakcija na onog prvog. Komunizam je nastao dolaskom boljševika na vlast 1917. dok je fašizam slijedio u Italiji 1920s i u Njemackoj ‘30s godina prošlog stoljeća.
Ustvari, u Italiji je Musolini prvo koketirao sa talijanskim socijalizmom, dok u Njemačkoj su socijalisti bili na vlasti i ugušili mogući komunisticki prevrat i s time otvorili vrata Hitleru i njegovim nacional-socijalistima.
Lijevi ekstremizam, komunizam, već se godinama potajno uvlači u svjetske institucije. To što taj ekstremizam nema neki prepoznatljiv pozdrav ne znači da ga se ignorira. Kukasti križ je zabranjen, ali nije crvena (žuta) zvijezda.
Ovdje nije samo riječ o ignoriranju nego o specifičnom potpomaganju širenju lijevog ekstremizma, … usredotočenog na politiku identiteta manjinskih skupina i informirani akademskim pokretima poput kritičke teorije rase, koji su se identificirali kao posvećeni socijalnoj pravdi.
U tom smislu sve što je desno od centra automatski se naziva ekstremnom desnicom, dok lijevo od centra nije automatski ekstrema a još manje komunizam. Izgleda da i ovo godišnje komemoracije Holokausta su poprimile slične konotacije, propagiranja, plašenja nacizmom i njegovog mogućeg povratka na političku scenu.
Ekstremizam u svakoj varijanti je neprihvatljiv ali očito je da neki ekstremizmi lakše prolaze kontrolu. Zatiranje jednog nije dovoljno ako se oprečna varijanta pusti da se slobodno širi. Potrebno je stati na kraj u društvu prisutnom lijevom ekstremizmu ako mislimo zaustaviti rast ekstremne desnice.
Taj će posao od sada biti olakšan promjenama u političkom vrhu u SAD nakon zadnjih predsjedničkih izbora, da se povijest iz prve polovice 20. stoljeća ne ponovi.
U međuvremenu, za svaku sigurnost, držimo ruku u džepu!
Stjepan Asić
Leave a Comment