(Pro)vizija Jasne Vojnić melje, satire, uništava Domovinu Hrvatsku, kao i hrvatsku zajednicu u Republici Srbiji. Tu koteriju sam osobno imenovao „(pro)vizijom“, a to je sada već ustaljeni naziv za taj (nazovimo) pokret.
Svjedočili smo anonimnim optužbama za „performativno hrvatstvo“, iako performativnijeg, perfidnijeg i jadnijeg „hrvatstva“ (onoga što osobno nazivam i realnacionalizmom kao tek dijelom negativnog aspekta, a manifestira se kroz svakodnevicu u kontekstu dnevnopolitičke zbilje) teško da vidjesmo prije nusprodukta zvanog „Hrvatska nacionalna vizija“ (HNV), iniciranog od strane vodstva aktualnog saziva Hrvatskog nacionalnog vijeća (gle čuda – iznova akronima HNV)… I tako, ta obesmišljena institucija biva politički instrumentalizirana, što je krajnje neprimjereno, s obzirom na ustanovljene ingerencije i norme koje institucija zapravo posjeduje i koje kao najviše zastupničko tijelo svih Hrvata mora ispunjavati.
Iznova ću napomenuti kako Hrvatsko nacionalno vijeće (HNV) nastavlja izvan vlastitih ingerencija voditi fingirane ideološko-makropolitičke ratove. Hrvatska nacionalna vizija (HNV) kao politički pokret i institucija Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV) te Jasna Vojnić kao predsjednica – kako političkog pokreta, tako i institucije koja je de jure najviše zastupničko tijelo svih Hrvata u Republici Srbiji, a de facto parapolitičko krilo te tek nominalno institucija ovdašnje zajednice – nastavljaju djelovati u koliziji. Nakon takve zlouporabe je i sam akronim „HNV“ postao polisemičan.
Uz sve sumnje na netransparentno trošenje sredstava poreznih obveznika Republike Hrvatske, a uz što se vežu i navodne manjkavosti u provedbi projekta „Programa razvoja poljoprivrede hrvatske zajednice u Republici Srbiji“ od strane Fondacije „Cro-Fond“ koja je pod kontrolom HNV-a, zatim očito organiziranje, odnosno iniciranje mreže botova (lažnih mrežnih korisničkih računa) koji služe za diskreditiranje i difamiranje političkih oponenata te kreiranje, odnosno dirigiranje javnog mnijenja putem digitalnog prostora (moj osobni stav jest da postoji koordinacija, odnosno organizirani pothvat; pritom iznova ponavljam da ne posjedujem egzaktan dokazni materijal, već neslužbena saznanja), pa raznorazne apsurdne i sramne slučajeve od kojih je neslavno stanje imaginarne Zaklade „Spomen-dom bana Josipa Jelačića“, odnosno zamandaljene rodne kuće bana Josipa Jelačića Bužimskog u Petrovaradinu samo jedan u nizu – sada vidimo i izravnu štetu koju predsjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća (najvišeg zastupničkog tijela Hrvata u Republici Srbiji) i Hrvatske nacionalne vizije (novoformiranog političkog pokreta koji je zapravo ispostava HDZ-a za srbijansko tržište, odnosno subotičku aglomeraciju; pošto je hrvatska zajednica omeđena u 1.000 km²) nanosi građanima Republike Hrvatske i sunarodnjacima s desne obale Dunava.
S obzirom na to da HNV više preferira makropolitiku (iako se čak i tu slabo snalaze) naspram mikropolitike i mezopolitike – što bi trebalo biti nekakvo polje djelovanja jedne manjinske institucije (političke stranke imaju širi prostor za manevriranje, ali je i DSHV kao regionalna i manjinska stranka prije svega fokusiran na lokalnu zajednicu) – nemojmo izostaviti ni komentar na nedavna zbivanja u Domovini Hrvatskoj. Na izvanrednoj sjednici Hrvatskog sabora sazvanoj radi ekološke katastrofe u Lici vladajuća većina odbila je sve točke dnevnog reda, a dio nje je i Jasna Vojnić kao saborska zastupnica Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) – te stranke koja je prema mišljenju (pro)vizije očito svojevrsni „etalon hrvatstva“, a zahvaljujući čijoj diplomaciji i vanjskoj politici Hrvati u Novom Sadu od kulturnih događaja (da ne govorimo o nekim inim sferama) mogu jedino pratiti „svesrpska“ predavanja Gorana Šarića i njemu sličnih aktera u Kulturnom centru Novog Sada (KCNS) – instituciji u kojoj su uhljebljeni i pojedinci – aktualni i/ili potencijalni kadrovi (pro)vizije. Nadobudnim komentatorima sam poručio: Bili Vi u Hrvatskoj ili pak ja u Novom Sadu – nema razlike. Osobno mogu samo promatrati cirkus koji se odvija na sjeveru Bačke, jednako kako i sunarodnjaci u Splitu, Zagrebu, Osijeku ili Rijeci.
Ovo pustošenje uže Hrvatske, kako li i naše zajednice, podsjetilo me je na jednu rečenicu u članku koji je objavljen početkom ožujka ove (2026.) godine u tjedniku „Hrvatski fokus“ koja glasi: „Usporedbe radi, moram prokomentirati sljedeće: što bi očekivao tkogod kada je u našoj Lici, koja se naziva ‘kralježnicom Hrvatske’, kvantitativno manje sveukupnog stanovništva negoli je Hrvata danas u Vojvodini. U ovom slučaju, pri kvantitativnoj komparaciji, ne moramo čak uzimati u obzir ni cijelu, isto tako ne mnogobrojnu, zajednicu Hrvata u Srbiji. Dovoljno je usporediti brojke na pokrajinskoj razini.“
Toliko u ovom simplificiranom osvrtu, jer dužiti ili sofisticiranije interpretirati činjenice – doista nema smisla.
Nikola Puzović
Hrvatski aktivist i publicist iz Vojvodine
- kolovoza 2026.
Leave a Comment