Tri su povijesno i historiografski zabilježena oblika hrvatske nacionalne države:
prvo, starija ili prvotna koja je obuhvatala razdoblje hrvatskih narodnih vladara i koja je trajala do 1102. ljeta kada se uspostavlja Prva personalna unija sa Madjarima, čime je ona stavljena u stanje privremenog mirovanja,
drugo, prva nepotpuno obnovljena hrvatska država pod nazivom Nezavisna Država Hrvatska, trajala je od 1941. do 1945. ljeta, koja zbog kratkoće vremena, nepovoljnih unutarnjih i vanjskih čimbenika nije uspjela pokazati svoje prednosti,
treće, druga nepotpuno obnovljena hrvatska država trajala je od lipnja 1990. do 2000. ljeta pod nazivom Republika Hrvatska i čija je državna punoća stavljena u stanje privremenog mirovanja dok se ne steknu uvjeti za obnovu punog državno-političkog suvereniteta.
Ulaskom RH u Europsku Zajednicu odnosno Uniju, ona je izgubila svojstva samostalne i nezavisne hrvatske nacionalne države zato što je članstvom u ovoj Organizaciji predala (otudjene političke vrhuške) potpuni narodni i državni suverenitet, osobenosti samostalnog i nezavisnog odlučivanja o unutarnjoj i vanjskoj politici imenovanim europskim ustanovama. Nakon kratkog i pozitivnog iskustvenog razdoblja postojanja modela nezavisne nacionalne države, za što su mnogi Hrvati žrtvovali živote, ona je obnovila članstvo u vještačkoj političkoj tvorevini.
Model samostalne i nezavisne nacionalne (hrvatske) države predmnijeva četiri osnovna svojstva:
prvo, hrvatsku vladu koja vodi i uređuje unutarnju i vanjsku politiku sukladno hrvatskim nacionalnim neposrednim, kratkoročnim i dugoročnim prednostima i ciljevima, drugo, nezavisnu zakonodavnu vlast što predmnijeva da hrvatski (državni) Sabor treba biti mjesto gdje se donose odluke od nacionalne važnosti,
treće, nezavisnu sudbenu vlast, i četvrto, nacionalnu valutu,
Hrvatska vlada nema sposobnost voditi politiku prvostupnosti hrvatskih prednosti bez uplitanja ustanova EU i vezana je europskim stečevinama kroz koje se nameću tuđinske tradicije i običaji budući sve važnije odluke trebaju biti odobrene od briselskih činovnika.
Hrvatski Sabor ne nosi naziv državnog i ima drugostupni značaj u odnosu na Europsku skupštinu i hrvatsku vladu. U hrvatskom Saboru se raspravlja i odlučuje o prednostima krupnog kapitala, hrvatskim drugostupno.
Hrvatsko sudstvo je podredjeno briselskom jer je obvezno slijediti europske stečevine, pravne norme i upustva kojima se prednost daje predstavnicima krupnog kapitala.
Političkom odlukom je kuna kao nacionalna valuta ukinuta i ideološkim obrazloženjem uveden euro čime je na koncu prestao postojati iskustven model samostalne hrvatske nacionalne države.
Ostatak modela počiva na pjesčanim stubovima: hrvatska vlada nije samostalna, hrvatski Sabor je mjesto gdje se odlučuje o pitanjima koja nisu od hrvatske prvovažnosti a sudbena vlast je ovisna od odluka europskih ustanova. Čitava građevina počiva na tri klimava nosača.
Otuda se nameće pitanje smislenosti Treće obnove starije hrvatske države pod kojom razumijevam obnovu modela samostalne unutarnje i nezavisne vanjske politike kao središnje točke pravaške političke filozofije.
Prvi korak je dakako spoznaja o nedostacima sadašnjeg modela od strane većine hrvatskih gradjana i drugi, izlazak iz Europske Unije jer kao što se ušlo tako se može izaći uz razumnu cijenu i dogovor. EU ne smije postati totalitarna organizacija koja sprečava slobodu izbora o ulasku i izlasku, smatraju kritičari ove Organizacije.
Obnova kune kao nacionalne valute dio je procesa treće obnove hrvatske države kao i vraćanje naziva hrvatski državni Sabor.
Ovaj proces ne mogu voditi SDP/HDZ jer su ove stranke odgovorne za gubljenje svojstva modela nacionalne hrvatske države. Sve vodeće političke vrhuške Hrvatske Demokratske Zajednice (HDZ) – I. Sanader, J. Kosor, A. Plenković – su djelovale u korist interesa europskog krupnog kapitala. Druga po snazi politička stranka SDP je bila i ostala protivnik nacionalne hrvatske države čineći sve kako bi je spriječila njenu obnovu.
Jedina stranka koja programski može predvoditi ovaj proces je Hrvatska Stranka Prava čija se politička filozofija odvija oko koncepta nezavisne hrvatske države. Ante Starčević je, kao idejni utemeljitelj, prvi prepoznao slabosti modela vještačke državne tvorevine i prednosti modela samostalne hrvatske nacionalne države. Povijesno iskustvo je dokazalo ispravnost njegovih stajališta o nacionalnoj državi kao rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja.
Druga obnova hrvatske države učinkovito je otpočela početkom 90-tih godina prošlog stoljeća pod vođstvom nacionalno osviještenog dijela HDZ i dr.Franje Tuđmana, prvog predsjednika RH ali je naglo prekinuta i Hrvatska ponovno vraćena u vještačku političku tvorevinu. Drugu Jugoslaviju zamijenila je EU, Beograd Bruxell. Nekima se to čini prirodnim procesom premda je to krivotvorina i neistina.
Pitanje treće obnove starije hrvatske države je pitanje opstanka hrvatske nacije i nacionalne države jer se masovnom migracijom drugih rasa i religija ubrzano mijenja etnička struktura stanovništva pa se za 20-tak godina novi ljudi mogu zapitati: ako su etnički Hrvati manjina, postoje li razlozi da se ona naziva hrvatskom državom?
Kao što su se 40-tih i 90-tih godina 20.tog stoljeća prva odnosno druga obnove činile nemogućim zbog čega neki ove procese povezuju sa Božjom providnosti, tako je izvjesna i ostvarljiva treća obnova hrvatske države samo treba zavrnuti rukave i raditi sa pučanstvom.
Dr.sc. Ivica Ivo Josipović
Politolog i nezavisni istraživač
Leave a Comment