By Iako je Isus bio rođen i živio kao čovjek, on je prvenstveno bio Bog, koji je dobrovoljno i po volji Boga Oca postao čovjekom. Oko 700 godina prije Isusova rođenja, prorok Izaija ga spominje kao svijetlo i spasitelja svijeta. “Narod koji u tami hodi vidje svjetlost veliku; nad onima koji žive u zemlji duboke tame svjetlo je zasjalo […] Jer nam se dijete rodilo, sin nam je dan, i vlast će biti na njegovim ramenima. I zvat će se Divni Savjetnik, Moćni Bog, Vječni Otac, Knez mira.” (Izaija 9,2; 9:6). Ljudima je teško shvatiti razlog zašto je Bog postao čovjek, ponizio se i podnio toliku žrtvu. Sv. Ivan kaže: “Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.” (Ivan, 3:16)
U Poslanici Filipljanima 2,5-11 sv. Pavao kaže da je Isus sebe učinio ništavim uzevši samu narav sluge, budući da je stvoren na ljudsku sliku. Ponizio se, postavši poslušan do smrti – čak i do smrti na križu! Stoga Ga je Bog uzvisio na najviše mjesto i dao Mu ime koje je nad svakim imenom, da se pred imenom Isusovim prigne svako koljeno, na nebu i na zemlji i pod zemljom, i da svaki jezik prizna da je Isus Krist Gospodin, na slavu Boga Oca.
Isusovim rođenjenjem i uskrsnućem dano nam je otkupljenje od grijeha i zato kažemo da bez njegova rođenja i smrti na križu ne bismo danas slavili dva najveća blagdana, Božić i Uskrs.
Zašto se Božić slavi 25. prosinca?
Točan datum Kristova rođenja do danas nije poznat, a na pitanje, zašto kršćani slave Božić 25. prosinca, teolozi nemaju pravi ni jedinstveni odgovor, jer se ne mogu složiti oko toga. U Sv. Pismu ne spominje se datum Isusova rođenja.
Tek 336 godine u vrijeme rimskog cara Konstantina, Crkva je počela slaviti Božić 25. prosinca kao vjerki blagdan u spomen na Kristovo rođenje. Po svoj prilici, u to vrijeme car Konstantin se obratio na kršćanstvo. Papa Julije I. odabrao je 25. prosinca kao službeni datum proslave Isusova rođenja. U starom popisu rimskih biskupa, sastavljenom 354. godine po Kr., nalazimo sljedće riječi za 336. po Kr.: “25. prosinca: natus Christus u Betleemu Judeae.” (25. prosinca, Krist rođen u Betlehemu, Judeja.)
Neki kažu da je 25. prosinca odabran kako bi zasjenio poganska slavlja u spomen Sol Invictusa. Naime Rimsko Carstvo, prije no što je priznalo kršćanstvo, slavilo je rođenje Sol Invictusa (rimskog boga sunca) 25. prosinca, datum koji se poklapao s rimskim festivalom Saturnalije, kada su ljudi gostili i razmjenjivali darove. Saturnalije su uključivale jednotjednu gozbu i slavlje, a dio slavlja se očitovao u međusobnom darivanju. Neki misle da su običaji Saturnalija apsorbirani u rimske božićne proslave i da je slavljenje Božića 25. prosinca povezano s tim poganskim svečanostima. Međutim, radi se o pukom nagađanju i zato je ova je teorija odbačena.
Poznati američki teolog, dekan i predsjednik Berklijeve teološke škole na Yale sveučilištu, Andrew McGowan opovrgava tu teoriju, ističući da kršćanski spisi iz tog vremena ne ukazuju na miješanje kršćanskih slavlja i svetkovina s poganskim.
U eseju iz 2016., “Pet mitova o Rođenju”, Candida Moss, profesorica teologije na Sveučilištu u Birminghamu u Engleskoj, ukazuje na jednostavnije objašnjenje za odabir datuma. “Čini se da je pravi razlog za prihvaćanje 25. prosinca taj što je to točno devet mjeseci nakon 25. ožujka, tradicionalnog datuma Isusova raspeća. … Kako su kršćani razvili teološku ideju da je Isus začet i razapet na isti datum, odredili su datum njegova rođenja devet mjeseci kasnije.”
Povjesničar William J. Tighe nudi drugačije gledište. On smatra da je, nakon crkvenog konsenzus da se Kristovo začeće slavi 25. ožujka, bilo sasvim razumno slaviti njegovo rođenje devet mjeseci kasnije.
Nekad je Božić bio nepopularan u SAD
U početku, nakon oslobođenja i osamostaljenja od Engleske, Božić je u Americi bio nepopularan. Puritanaci su ga smatrali britanskim običajem, pa su ga odbacivali, a u Bostonu je od 1659. do 1681. slavljenje Božića bilo čak zabranjeno, a oni koji su ga slavili mogli su biti i kažnjeni.
Međutim, s vremenom je došlo do popuštanja i promjene, pa je 1870. Božić postao državni praznik i od tada se slavi 25. prosinca u svim saveznim državama SAD. Kršćani ga slave kao rođenje Isusa Krista, dok ga nekrsćani slave u nereligijskom kontekstu. Za razliku od ostalih kršćana, pravoslavni ga slave 7. siječnja..
Božićno vrijeme je vrijeme za obnovu
Za kršćane božićno vrijeme je više od jela i pića ili darivanja i druženja s voljenima. To je proslava rođenja našeg Spasitelja, Isusa Krista. Sv. Ivan nas opominje: “Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.” (Ivan, 3:16).
Božić nas poziva da se prisjetimo nade koju nam je donio Sin Božji. Pravi smisao Božića je u slavljenju Kristova rođenja, molitvi, zajedničkom povezivanju i osobnoj duhovnoj obnovi. Božić nam pruža priliku za duhovno razmišljanje i unutarnju preobrazbu. To je sveti poziv da se međusobno povežemo s božanskom energijom i ljubavlju koja nas sve ujedinjuje i da manifestiramo ono što nas čini kršćanima.. Usred blagdanske gužve, poziva nas da sami sebe upitamo: Živim li u skladu sa svojim najvišim vrijednostima? Jesam li bio strpljiv i ljubazan prema drugima?
Misao na Isusovo rođenje potiče nas da obnovimo svoju predanost životu sa svrhom i suosjećanjem. Upozorava nas da odbacimo površne brige i usredotočimo se na ono što je uistinu važno – ljubav, povezanost i božanska prisutnost unutar i oko nas. Kao što je pastire i mudrace vodila zvijezda, tako smo i mi pozvani tražiti svjetlo istine i razumijevanja u našim životima. Ovo je vrijeme da napustimo negativnost koja nam tišti srca. Osjećaji mržnje, netolerancije i ogorčenosti barijere su koje nas odvajaju od Boga koji povezuje sva bića. Oni zamagljuju naš duhovni vid, sprječavaju da vidimo urođenu vrijednost i božanstvenost u drugima. Božić nas poziva da nadiđemo te prepreke prakticirajući opraštanje i prihvaćanje drugih. Oprostiti nekome tko nam je nanio nepravdu ili prihvatiti nekoga čija se uvjerenja razlikuju od naših nije lako, ali je to snažan duhovni čin. Kada to činimo, pridružujemo se bezgraničnoj ljubavi koju Božić predstavlja – ljubavi koja je bezuvjetna, uključiva i transformativna. Vrijeme je da prihvatimo istinu da smo svi međusobno povezani. Prisjetimo se da osim naših individualnih razlika, dijelimo kolektivnu ljudskost i iskru božanske istine i ljubavi. U srcu Božića leži duboka spoznaja da nismo izolirana bića, već dio veće cjeline.
Isus nas poziva da se izdignemo iznad sebičnosti, pohlepe i podjela. Potiče nas da činimo djela milosrđa, velikodušnosti i suosjećanja. Djelovati ljubazno, govoriti iskreno i živjeti s integritetom svaki dan znači poštovati Boga i pridonijeti boljem i skladnijem svijetu. U svijetu ispunjenom nasiljem, strahom, nepravdom i ugnjetavanjem, Isus nudi viziju mira, ljubavi, pravde i emancipacije. Usred očaja koji ponekad osjećamo dok čitamo vijesti, Božić nudi nadu. Ne zaboravimo da dobro ponašanje ili postupak jedne hrabre osobe mogu izazvati veliku pozitivnu promjenu. Dječak iz Nazareta, koji je posvetio svoj život autentičnom povezivanju sa svakim ljudskim bićem koje je sreo, poziva nas da činimo pravedna djela, kao što je On učinio. On je naš stalni podsjetnik na rad koji svatko od nas može učiniti kako bi poboljšao patnju onih koji najviše pate. Poziva nas da budemo ustrajni i živimo u vjeri i nadi. Bez ustrajne vjere i nade, naša misija je samo puki san. S Božićem pred našim vratima, dužni smo prisjetiti se naše nade i obnoviti svoju predanost ostvarenju Isusove vizije. Dužni smo moliti jedni za druge, za naš hrvatski narod i cijeli svijet. U isčekivanju hrvatskih predsjedničkih izbora, molimo Isusa da nam pomogne izabrati najboljeg kandidata, onoga koji će u svom privatnom i predsjedničkom vladanju poštivati božanske i državne zakone. Po mom mišljenju takav kandidat je dr. Tomislav Jonjić i zato ga preporučam svima koji vole Hrvatsku.
Čestit i blagoslovljen Božić svima Hrvatima!
Šime Letina, Washington, DC
