Ustvari, odazovu da što veći broj Hrvata prisustuje na misi i polaganju vijenca na
Bleiburgu koji će se održati u subotu 14. svibnja sa početkom u 8.30 u jutro.
Netko ce reći da je namjerno odlučeno imati misu i polaganje vijenca tako rano u
jutro, da se što manji broj ljudi odazove. Također, komemoracija je podjeljena između
Bleiburga, groblja na Mirogoju i crkve Hrvatskih mučenika na Udbini.
Zato je važno doći u što većem broju, kao i prethodnih godina, baš na komemoraciju
na Bleiburgu. Nemojmo se dati obeshrabriti, treba se na vrijeme dogovorit, rezervirat
autobuse i dostojno, držeći se svih pravila, odati počast palim vojnicima i civilima.
A zašto mnogima smeta baš komemoracija na Bleiburgu je činjenica da na
originalnom spomeniku stoji natpis: “U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci
svibanj 1945” dok na spomeniku na Mirogoju toga nema, niti će vojska biti
spomenuta na misnom slavlju u Udbini.
Koliko baš to spominanje hrvatske vojske mnogima smeta vidljivo je i iz članka
povjesničara Hrvoja Klasiča koji je još krajem studenog prošle godine komentirao:
Nekako u isto vrijeme kada je iz Austrije došla vijest o zabrani okupljanja na
Bleiburgu, iz Hrvatskog sabora, točnije saborskog odbora za ratne veterane kojim
predsjeda član HDZ-a, došla je vijest o nekoliko milijuna kuna vrijednoj inicijativi
obnove “Groblja hrvatskih vojnika” na zagrebačkom Mirogoju.
U ovom slučaju čak se i ne radi o žrtvama poslijeratne osvete nego o pripadnicima
Oružanih snaga NDH koji su poginuli boreći se rame uz rame s njemačkim i
talijanskim vojnicima u periodu od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945.
godine………. S obzirom na to da je nakon rata više od 500 nadgrobnih spomenika
porušeno inicijativa da se grobišta obnove sama po sebi niti je sporna niti protivna
demokratskim i humanističkim standardima. Ali je sporno, te po društvo opasno i
štetno, poginule nazivati hrvatskim vojnicima, odnosno kako piše na tabli koja na
najvećem zagrebačkom groblju već godinama postoji: “Vječni spomen i slava
poginulim i umrlim ovdje sahranjenim pripadnicima Hrvatske vojske 1941. – 1945.
Uz nezaboravno sjećanje, jer s nama su!”.
Ono što Hrvoju Klasiću smeta je da kad se govori o vojsci govori se i o državi.
Znači, ako je postojala vojska postojala je i država, a ta se zvala Nezavisna Država
Hrvatska (NDH). Tu je srž protivnosti komemoracije na Bleiburgu.
2
To što se Austrijanci bune nije ništa izuzetnog, promjena u političkom vrhu te zemlje
označuje i promjenu na terenu, gledanje na neke povjesne činjenice, u ovom slučaju s
lijeve perspektive. Ali postavlja se pitanje zašto je hrvatska strana tako brzo
kapitulirala pred ovim izvješćem, kojeg je sam predstavnik Počasnog bleiburškog
voda (PBV) u hrvatskoj Božo Vukušić nazvao ‘diletanskim’ radom.
O toj mogućoj zabrani Bleiburga Božo Vukušić je još početkom prosinca prošle
godine rekao slijedeće:
“ To je izvješće apsolutno diletantsko! Temelji se na totalno izmišljenim stvarima i
događanjima na Bleiburgu. Iako su elaboracije i činjenice diletantske, taj je uradak
ipak opasan i štetan. Ne samo za komemoraciju i za Počasni bleiburški vod, već i za
našu državu, zato što se komemoracija karakterizira kao “neofašistički skup”, a
pokrovitelj tog skupa je Hrvatski državni sabor, u liturgijskom dijelu Hrvatska
biskupska konferencija. Zabrinjavajuće je da nitko u našim državnim strukturama,
kao ni crkvenim donedavno, nije shvatio opasnost i uvredljivost takvih konstatacija.
S Bleiburgom je slično kao i s registrom suradnika komunističkih službi – zaključio je
Vukušić: – Ako se država nije htjela institucionalno baviti tim problemom, mi ćemo
morati naći načina da kroz razne građanske inicijative i udruge to riješimo.”
Ali izgleda da neaktivnost države nije potaknula nikakvu građansku ili od udruga
inicijativu.
Kao što je 2006. promejna natpisa na spomeniku bila kontroverzno izvedena, kad je
spomen na hrvatsku vojsku jednostvano izbaćen, čak u jednoj varijanti i spomen da se
tu radi o hrvatskim žrtvama, tako i sada raspodjelom komemoracije na više mjesta želi
se umanjit važnost tog za Hrvate naj-tragičnijeg spomendana.
Tada, zahvaljujući protestu mnogih rodoljuba, koliko iz domovine toliko iz
iseljeništva, vraćena je stara originalna spomen ploča, iako je promašena prilika da se
ubaci da su tu stradali i civili, tako i sada važno je dati na znanje i PBV i Vladi RH i
Crkvi da nismo zadovoljni sa ovakvim riješenjem. Da je to ustvari izdaja nacionalnih
interesa.
Zato je važno masovno se odazvati na Poziv, na misno slavlje i polaganje vijenca na mjestu stradanja, prve postaje Križnog puta hrvatskog naroda, na Bleiburgu, kao znak
protesta na dogovorene promjene, koje umjesto da zadovolje sve ne zadovoljavaju nikoga, ustvari su pljuska u lice nedužnim žrtvama!
Stjepan Asić
Leave a Comment