Što li je nasuprot materije, materijo, doli površna materija koja kronološki i fizički truli te na koncu nestaje u bezdanu protočnosti vremena? Materija je po nuždi postojanja konzumeristička i bezglava te po nagonu intelekta stvara unutarnje gađenje prema vlastitoj opstojnosti.
Kada ne postoji moralni ovosvjetovni dug kao materijalna obveza – smrt pojedinca postaje imperativ kao jedini logički opravdan izlaz iz ionako besmislenih okova bivstvovanja.
„Nebiće je beskrajno bolje od bića. Smrt nije kraj, već apsolutno spasenje; apsolutno ništavilo je sveti cilj prema kojem se volja iz najdublje čežnje privlači.“ (Philipp Mainländer, Die Philosophie der Erlösung, 1876.)
Nastavak korespondencije sa sugovornikom pod pseudonimom Optimum X
Nadovezujući se na moju prethodnu misao Socijalizacija kao krletka biološkog konzumerizma – fragment realsolipstističkog duha Nikole Puzovića, Optimum X je u našoj mrežnoj korespondenciji između ostalog napisao:
„Zanimljivo je uočiti jednu pojavu kod tebe. Tvoje stalno spominjanje duha kao jedine vrijednosti meni ukazuje na to da si iznimno individualno nastrojen. Zašto to tvrdim? Tvar i ljudi imaju svoja pravila, ponašanje tvari alitiga materije opisuje se fizikalnim zakonima koji su pak spoznani promatranjem prirode i mjerenjima. Ljudi se pak ponašaju sukladno svome iskustvu, najčešće je njihovo ponašanje predvidivo te se može svrstati stereotipove ili arhetipove.
Čini mi se da ne voliš nikakva pravila jer ih osjećaš stranima i nedohvatljivima, to je možda proizašlo iz tvog iskustva kao djeteta ili nečeg trećeg. Uglavnom, iz toga proizlazi tvoj prijezir prema materiji i prema širemu društvu.
Ja s druge strane, nisam pretjerano zainteresiran za društva jer ih vidim kao tvar koja se ponaša sukladno širim pojavama (prirodnim katastrofama, koncertima, ovim-onim). Dakle ponašaju se sukladno svojim osjećajima koja su pak ishod trenutnih okolnosti. Svoj život vidim kao intrinzičnu vrijednost, ne zato jer sam visoki kavkazijanac ovakav il onakav. Već zato što sam čovjek, zato što sam stvorenje koje osjeća, misli, stvara, voli, ljuti se itd. Meni je cilj pobijediti svoju prirodu koja upravlja masama i time gotovo postati ‘nadčovjek’. Ne u Nitezscheovom smislu koji je potakao nastanak destruktivne ideologije nacionalsocijalističke Njemačke.
Tebi je cilj, s druge strane, porušiti cijeli taj poredak u nadi da će sve jednostavno prestati.
Smatram da vrijedi jedan moralni imperativ a to je bori se dok se borit možeš. Pritom naravno ne mislim nužno na fizički sukob već na vlastitu borbu za bolje sutra. Ako i nisi iskusio bolje sutra nekad prije, treba s vjerom gurati da se takvo što doista može postići.“
Između „volje za smrću“ i bijega (?) u alternativu – odgovor
Nietzscheova filozofija jest individualistička, a ista je zlouporabljena od strane nacionalsocijalista. Ja sam voluntarist i idealist. Imanentno promatrano, smatram se post-iluzornim idealistom. Osobno uočavam dihotomiju s te strane, jer težim autodestrukciji, nalik Mainländeru, ali istodobno tražim alternativu kroz koncept koji podsjeća na Nietzscheovu filozofiju. Zato se i u mojim mislima nerijetko isprepliću razne ideje, ali ostajem dosljedan voluntarizmu.
Optimum X: „Nietzschea sam spomenuo usput, više me zanima osvrt na ostalo. Znam kako nazivaš svoje gledište, no ostaje mi nepoznato zašto imaš takvo gledište.“
Realsolipsizam leša bez emocija
Riječ je o spoznajnom uvidu u physis (prirodu) biološkog determinizma. Ipak, ono sa sobom nosi tu nužnu sociološku dimenziju. Riječ je o koegzistenciji, ali svi smo mi neki subjekti, odnosno otoci unutar imanentne stvarnosti. To nazivam realsolipsizmom. Da, to je osobna kovanica, hajmo tako kazati… Svi smo, htjeli ili ne, hermetički zatvoreni unutar vlastitog biokemijskog i doživljajnog sustava. Što je potaklo tzv. voluntaristički idealizam u meni? Rekao bih da je tu previše čimbenika te da je to jedno složeno pitanje. Naime, možemo govoriti o socioekonomskim (ne)prilikama, društvenim normama, a isto tako i o specifičnom kontekstu vlastitog fanatizma u nekom nacionalnom pogledu koji je utihnuo u jednom trenutku pred neizbježnim sudarom sa inertnom zbiljom. Trebalo bi ove, mnogima apstraktne misli, prizemljiti. Ipak, ne vidim bilo kakav motiv da to učinim, jer ono što me je nekoć motiviralo ili frustriralo, odavno je obamrlo u meni. Tako da, uslijed biokemijskih promjena, egzistiram kao leš bez emocija.
Nikola Puzović,
hrvatski publicist iz Vojvodine, 10. listopada 2026.
Leave a Comment