Sagledavanjem povijesti ka horizontima budućnosti
Ljeta Godpodnjega 1915. krenula je velika ofanziva Austro-Ugarske preko svoje vojske na istok, na unutrašnjost Balkana. Poglavito Srbiju i Crnu Goru. Hrvatske vojne jedinice su bile ‘udarna desnica’ napada. 1 srpnja 1915. jedinica ‘Pučke ustaše’ iz Karlovca na čelu s Vukovarcem zauze Beograd. Negdje u isto vrijeme Hrvati također osvojiše Lovćena s Cetinjem prijestolnicom. General Sarkotić tim se junaštva podvigom kao vojni časnik proslavio ušavši u legendu hrvatske vojne prošlosti. Stjegovi Monarhije zajedno s hrvatskima zavijoriše se nad Beogradom, Lovćenom i Cetinjem. Hrvatski narod se ustaše burno pozdravljajući uspjehe svojih hrabrih sinova koji ‘osvjetlaše obraza’ hrvatskoga oružja svima dajući do znanja kakvi su sinci u kojima vrije hrvatska krv. Ta mrkomrska ‘balkanska aždaja’ koja snagu crpiše iz Beograda i njegovih ‘poltrona’ te izazivaše ‘čemer i studen’ u hrvatskome puku stalno mu prijeteći pokazujući zube sada ‘pade’ polomljenih zuba. Oni koji se Hrvatima groziše ‘Do istrage naše ili vaše’ sada procviliše u Beogradu. Obistinili se stihovi pjesme koji glase ‘teško onom tko Hrvata dira’. Pokazahu Hrvati da nisu kojekakvi ‘seljančići s opancima i obojcima’ kojima je čast ‘tuđim konjušarem’ biti već ljudi koji za slobodom žude te ‘svoj na svome gazda i domaćin biti i ostati’. Dan kasnije na naslovnici tadašnjega (prohrvatskoga) ‘Jutarnjeg lista’ na naslovnici osvanu natpis ‘Karlovački ustaše ušli u Beograd’. Jesmo li mi to dobro pročitali? Jesmo. Reći će zlobnici da su to bili nekakvi fašisti prije samih fašista i nacista! Naravno da ih nećemo uzimati zaozbiljno. Pa ti isti tvrde da su Hrvati bili “veći fašisti” i od Talijana i Nijemaca u čijim su se krilima i ‘rodili’ kako fašizam tako i nacizam (nacionalsocijalizam).
Razdvojba od 1915.
Slamanjem Srbije i Crne Gore 1915. počeo se širiti hrvatski utjecaj na njihovom bivšem teritoriju. S lijeve strane Morave je bila austro-ugarska (‘hrvatska’) okupacijska zona. Crna Gora je bila u istoj toj zoni. S desne strane Morave je bila bugarska okupacijska zona. U AU zoni se uvodio hrvatski jezik osobito u školski i obrazovni sustav. Dovođeni su učitelji/ce prohrvatske (frankovačke) orijentacije. Životna svakodnevica i organizacija rada te društveni život su se sve više usklađivali s onima u Hrvatskoj. Latinica je počela zamjenjivati ćirilicu (‘srbijansku verziju’). Umjesto ekavice je nadolazila ijekavica. U južniju Crnu Goru kao da se počela vraćati era Crvene Hrvatske. Udareni su temelji jedne nove “velike” Hrvatske. Snovi oca Domovine dr. Ante Starčevića postajahu sve više java (stvarnost) mjesto sanja. I doista, bečki krugovi i ozakoniše tu ‘veliku Hrvatsku’ (prirodnu Hrvatsku) 21.10.1918. označivši joj granice od vala oplakujućih zapadnih obala Istre pa do Zemuna, Drine i Boke. Za unutarnje austrijske pokrajine Kranjsku, Štajersku i Korušku (unutar kojih je bilo cca 80% današnje Slovenije) je utvrđeno da će se naknadno njihovo pučanstvo na plebiscitu odlučiti ili za ostanak u ‘Unutrašnjoj Austriji’ ili ulazak u Hrvatsku. Hrvatska je u tom prostoru već imala oblike vlasti. Otac Domovine da je to znao sigurno bi bio jako sretan. I od 1915. upravo ono što su Srbo-Srbijanci htjeli Hrvatima i Hrvatskoj to im se vratilo kao ‘bumerang’. U korist upravo Hrvata i Hrvatske. A glede Crne Gore (stare Crvene Hrvatske) zar joj nije bilo i ne bi bilo bolje pod hrvatskom dominacijom makar u okviru ‘Dvojne’ a od 21.10.1918. ‘Trojne’ AU Monarhije nego ono što je dobila kao “nagradu” od tzv. podgoričke skupštine (26 studenoga 1918.)? Upravo na toj “narodnoj” skupštini reče jedan od ‘kolovođa’ : Mi smo se dosada zvali Crnogorci ali se odsada tako ne zovemo nego se zovemo Srbima’. Time se htjelo i reći ‘ono što se zvalo Crnom Gorom više Crna Gora nije nego Srbija’. Tako su se Srbijanci “zahvalili” “istorodnoj braći” Crnogorcima za sve muke i žrtve radi njihova spašavanja u Prvom svjetskom ratu! Pa Crna Gora i uđe u rat zbog Srbije da bi završila u “trbuhu” te iste kojoj bijaše vjerna saveznica. Avaj avaj jada jaditijeh…….
Budućnosti poučak ili nepoučak već kako za koga
Često puta se zna čuti da nam prošlost kazuje budućnost. Istina. Još više i sadašnjost. Također istina. Pa zar onda i ove povijesnih datosti činjenice ne kazuju nam mogućih tijekova budućnosti smjer? Zar mislimo da se Hrvatska ne može ponovno ‘raširiti’ i upravo na one koji hoće i rade da bude obrnuto? Zašto slijepo vjerovati da ne može biti takvoga povijesnoga ponavljanja (recidiva)? Zašto misliti da baš mi ne bismo bili poput Oca Domovine dra Ante Starčevića koji snovaše pa se dobrano i ostvari? Istina, dosta nakon njegova odlaska Bogu na istinu ali možda mi to dočekamo i prije vremena ‘polaska’ Bogu na pravdu. Život često iznenadi. U nas Hrvata imade snage za ustati kako isti odvajkada ustajahu i ustaše konačno! Imade i srca i hrabrosti i ponosa kao i pameti te nacionalnoga zanosa. Zar više od pola milijuna (više od 600 000 ljudi, uglavnom mladih) prošle godine na zagrebačkom Hipodromu nije jamstvo za to? Zar prije četiri godine osnovana Mladež 9 bojne HOS-a Rafael vitez Boban nije izdanak naših vrlih hrvatskih vitezova branitelja-osloboditelja? Zar prepuni koncerti Marka Perkovića Thompsona unazad manje od dvije godine uglavnom mlađom populacijom hrvatskom nisu pojačani razlog za vjeru umjesto sumnju u hrvatsku budućnost? Zar svi velebni uspjesi hrvatskih športaša koji proslavljaju hrvatske pobjede plemenitih ljudskih vrlina i duha uz hrvatske osobito Marka nam Thompsona Perkovića pjesme poput ‘Bojna Čavoglave’ s početnim stihom ‘Za dom spremni’ te ‘Lijepa li si’ s stihovima ‘Herceg-Bosno srce Ponosno’ ne ulijevaju dodatnu nadu u sve to? Pa hajdemo dublje promišljati stihove pjesme ‘Ako ne znaš što je bilo’. A čitajući ovaj članak puno toga možemo naučiti i znati. Možda će nam se netko i narugati zbog naših nadanja? Pa onda im zapjevajmo ‘Kad zapjevam Partija mi sudi’! Stoga budimo čvrsti i ne bojmo se! Jačati nam je unutarhrvatsko zajedništvo. Uz geslo ‘Hrvat uz Hrvata’ i ‘S vjerom u Boga i hrvatskom slogom’. A prema svima i svemu što podriva hrvatske interese i zajedništvo zauzeti ’emocionalnu distancu’. Čvrstu i jaku! Čuvajući hrvatski jezik, nadijevajući vlastitoj djeci tradicionalna hrvatska imena bilo narodnih vladara bilo ona svetačka. Braneći i štiteći dostojanstvo hrvatskih branitelja -osloboditelja te tekovina Domovinsko-oslobodilačkog rata. Čuvajući hrvatsku baštinu i sve što je hrvatsko kako u Hrvatskoj i Herceg-Bosni tako i ostatku BiH kao i u svim hrvatskim zemljama te dijaspori. Upamtimo da su nam hrvatski ljudi najveći kapital. Hrvat i Hrvatica bilo gdje da žive su najveće hrvatsko i blago i zlato! Nema njima cijene ni u novcu ni u zlatu ni u nafti (‘petrodolarima’).
Opomene i napomene
Ove povijesne činjenice su opomena svim antihrvatskim pregaocima tj. protivnicima Hrvata osobito ‘susjednih’ zemalja’ i “srodnih” naroda. Ne igrajte se sa sudbinom jer tko se sudbinom igra potpaljuje vatru u vlastitom domu i dvorištu (avliji). 1915. može se ponoviti. Vrlo lako. Neki novi 1 srpnja 1915. ne mora biti samo mit. Uopće ne mora. A iste povijesne činjenice su i napomena Hrvatima da se otrijezne od ‘opijuma jugoslavenstva’ jer jugoslavenstvo je opijum za Hrvate a poistovjećivanje s Balkanom je lutanje zemljom ‘Nedođijom’. Slatkorječivost glede EU i “europejstva” je prodavanje magle ili kako Radić reče poput ‘srljanja gusaka u maglu’. Nemojmo toga slijediti. Nego držimo se onih vrijednosti i načela koja nas održaše slijedeći primjer onih koji nas sačuvaše i obraniše u hrvatstvu. A među svima tima i svim iz prethodne rečenice nisu oni kojima ne fali ‘lijepih riječi’ za Tita, Partiju i Jugoslaviju, koji se ponose jer su kako kažu Balkanci i uvijek ponavljaju ‘mi Balkanci’ ili ‘kod nas na Balkanu’ a uvijek kada treba ‘spustiti’ hrvatskim u-desno elementima onda idu tirade o “europskim vrijednostima” i “antifašističkim” temeljima samostalne Republike Hrvatske koja se gle čuda morala oslobađati onih koji su bili nasljednici istih tih “antifašista” pobjednika iz ’45. Pamet u glavu jer nije zlato sve što sija makar na zastavi EU sija mnogo žutih zvjezdica jer slično se vjerovalo i za onu ‘crvenu’ zvijezdu pa znamo kakav joj je bio epilog.
Bog bio s nama i držmo se!
Što Bog da i sreća junačka!
Uvijek i Vazda spremni za hrvatski dom i rod!
Josip Žgela
Leave a Comment