By Povjesničari koji krivo povezuju povijest sa političkim događajima današnjice to rade nebi li sebi stvorili prepoznatljiviju plataformu u javnosti, prikupili poene važnosti i relevantnosti i s time otvorili jednu sasvim novu debatu o čemu debate nema, ne zaslužuju titulu koju nose.
Primjerice, bez pozivanja na NDH jednostavno im nedostaje kisika da mogu opstati u bilo kojoj političkoj raspravi. Oni eksplicitno traže ekstremu, a ako je nema onda je fabriciraju.
U prošlosti imali su za to širu podporu društva a pogotovo političkog establišmenta koji im je javno išao u korist. Danas se politička slika Hrvatske znatno promjenila nakon velebnog Thompsonova koncerta na Zagrebackom hipodromu.
Osjećaju da gube tlo pod nogama, da je hrvatsko društvo zajedrilo u jedan neočekivani novi pravac, to ih tjera u očaj, u besmislicu, u izmišljanju nećeg što ne postoji.
I ovaj koncert ne znači samo pola milijuna publike, tu je još drugih stotinjak tisuća u okolici koji nisu mogli uči i hipodrom. Tu su roditelji i rodbina uglavnom mlađih posjetitelja koncerta, njihovi prijatelji, drugovi. Kad se sve to zbroji ta brojka prelazi u milijune ljudi.
Koncert Marka Thompsona je bio više nego koncert, to je bio plebiscit današnjeg hrvatskog društva, od tuda i kritika, napadi na društvo, da je ekstremno, radikalno, desničarsko, da gaji pjesme i pozdrave vezane za Drugi svjetski rat (DSR) specifično za period postojanja NDH.
Zato i tolika galama oko pozdrava Za Dom ….spremni, kao da je to sada alfa i omega cijele zajednice, da osim toga ništa pametnijeg u društvu ne postoji. Svojom besmislenom kritikom i napadom na posjetitelje koncerta, kao masu kopitara, ti isti kritičari umjesto da zataškaju povijesne događaje oni ih nesvjesno izvlače iz tame i stavljaju na dnevni red.
I to je možda najbolje što mogu učiniti da bi se ta nasa povijest konačno točno ispitala i oslobodila od godina nagomilane jugo-komunističke laži, neistine i propagande. Tako i ova izmišljena poveznica sa NDH kad je u pitanju dali ili ne priznati palestinsku državnost.
U nedavnom intervju za Jutarnji list povjesničar Tvrtko Jakovina o pitanju priznanja Palestine kao države prebacuje Vladi RH da nepriznanjem: “Hrvatska je izabrala politiku neaktera, pasivne strane u međunarodnim odnosima, a sve proizlazi iz volje da nastupa kao poražena strana u Drugom svjetskom ratu. Slovenija nema nečistu savjest. Hrvatska voljno nosi breme NDH kao i druge zemlje koje su bile na strani Trećeg Reicha, kao da nije imala partizanski pokret”.
Danas, nakon osamdeset godina od svršetka DSR ispada smješno da politika bilo koje zemlje u svijetu se povezuuje sa tim događajem koliko god on bio kontroverzan. Nije jasno što se želi kazati da se Hrvatska osjeća poražena u tom ratu unatoč partizanskoj pobjedi osim ako se sadašnjoj kao i prijašnjoj hrvatskoj vladi želi prepisati nasljedstvo ustaškog (fašističkog) a ne partizanskog pokreta, što je besmislica.
Jer, ako je partizanski ustvari komunistički pokret bio pobjednik, koji je zavladao zemljom a ne ustaški onda današnja vlada vuće svoje korijene iz ovog prvog a ne ovog drugog. Ali jasno, nakon Thompsonova koncerta i podrške vladajuće elite tom koncertu sada je i ta vlada za one koji nevole Hrvatsku postala ustaška, što je ustvari i cilj ovog napada.
A kad je riječ o nečistoj savjesti, o bremenu iz vremena NDH onda se siguirno misli i na ekstreme, etničko čišćenje, nezakonito ubijanje, rušenje, bombardiranje. U tom smislu Sloveniji se oprašta, ona nema nečistu savjest!? Tu se sigurno misli na progon židova.
Pa zar ovom povjesničaru nisu poznate povijesne činjenice da u vrijeme DSR u Sloveniji u vrijeme njemačke okupacije postojala je Pokrajinska vlada Slovenije na čelu sa generalom Rupnikom, tako zvani bjelogardisti, domobrani, koja je pomagala nacistima u progonu židova.
Od 1500. židova u Sloveniji na početku rata samo ih je 200 preživjelo kraj rata. Da ih je bilo više više bi ih stradalo. Drugi riječima, sve zemlje koje su se našle pod njemačkom okupacijom u vrijeme DSR doživjele su progon židova, željele oni to ili ne, pa prema tome nemože se govoriti o nečijoj čistoj ili nečistoj savjesti. Sve su bile nečiste!
Jasno, kad je riječ o NDH onda je tu i ona druga priča o tako zvanom masovnom progonu drugih nacionalnosti, primjerice srpske, a tu onda ulazimo u megalomanske još uvijek neistražene brojke. Koje postepeno sve to više pokazuju suprotnu istinu, a to je da su Hrvati a ne Srbi bili žrtve, pogotovo kad se točno ispitaju demografski gubitci u ratu i poraču.
Govoreči o savjesti zemalja uklučenih u DSR nema zemlje koja nije odgovorna za neku vrst zločina, bila to gubitnička ili pobjednička strana. Od već poznatih zločina nacista i fašista a što je sa komunističkim (partizanskim) zločinima?
Zločini koji su počinjeni nakon završetka DSR, primjerice od strane partizana nad golorukim hrvatskim narodom. O masovnom izručenju sovjetskoj Crvenoj armiji pripadnika poraženih oružanih postrojbi raznih narodnosti koji su se na strani Sila Osovine borili protiv komunističkog režima. Većina njih je pobijena ili je završila u sovjetskim gulazima.
Nakon Drugog svjetskog rata, približno 2,4 milijuna sovjetskih vojnika i 4,3 milijuna civila repatrijirano je u Sovjetski Savez. Ova repatrijacija bila je dio šireg napora da se vrate osobe koje su bile zarobljene ili su pobjegle u teritorije pod nacističkom okupacijom, kako je dogovoreno tijekom Jaltske konferencije među saveznicima.(Wikipedia)
Sjetimo se nepotrebnog bombardiranja gradova u Njemačkoj od strane Saveznika, Dresdena, Hamburga, Kolna i drugih. Sjetimo se atomskih bombi bačenih na Hiroshimu i Nagasaki. Sve su to zločini protiv čovječanstva, koliko god oni bili tobože opravdani ratnim stanjem, zločini za koje nitko nije i neće odgovarati.
Sve ovo nema veze sa sadašnjom situacijom u Palestini, njenom priznanju ili ne-priznanju kao države, jer ta država ne postoji i neće postojati sve dok se ne riješi situacija na terenu. Ova izjava, bolje rečeno ispad, vrsnog povjesničara samo je izlika da istrese svoj jugoslavenski jal na hrvatsku državu i njen narod. Što više oni galamili to je znak da smo na pravom putu!
Stjepan Asić
