Hrvatski svjetski kongres (HSK) predstavlja jednu od najvažnijih globalnih organizacija koja okuplja Hrvate izvan domovine, stvarajući mrežu suradnje, identiteta i zajedničkog djelovanja. U Australiji, gdje hrvatska zajednica ima duboke korijene i snažan utjecaj, HSK igra ključnu ulogu u povezivanju udruga, očuvanju jezika i kulture, kao i suradnji s institucijama Republike Hrvatske.
O ulozi HSK-a u Australiji, projektima, izazovima i vizijama budućnosti, razgovarali smo s aktualnim predsjednikom, gospodinom Stjepanom Asićem.
Možete li nam se kratko predstaviti i reći koju funkciju trenutno obnašate u Hrvatskom svjetskom kongresu Australije?
Već duže godina obavljam funkciju Predsjednika. Ustvari Hrvatski svjetski kongres u Australiji se zove Australsko-hrvatski kongres (AHK). Mi jesmo dio HSK-a ali djelujemo zasebno. Naš rad je specifično okrenjen hrvatskoj zajednici u Australiji zato smo i uzeli ime AHK. Isto tako djelujemo i na svjetskoj razini u kordinaciji sa HSK.
Ja sam u Australiju stigao 1962. živjeći prije toga pet godina u Južnoj Americi. Taj uvid u razne kulture, jezike dalo mi je i širi pogled na svijet ali u isto vrijeme sam očuvao ljubav i povezanost s rodnim krajem sa željom da jednog dana i hrvatski narod bude slobodan u svojoj vlastitoj državi. Tako je došlo do mog angažiranja u ostvarenju hrvatske državnosti.
O mom radu i aktivnostima zajednice opisao sam u mojoj knjizi Vapaj iz daljine koja je tiskana 2019.. Knjigu sam preveo na engleski A Cray from Afar, a moja treća knjiga je sažetak važnijih pisama, dopisivanja, tokom godina Pisma iz daljine.
Kako je započeo vaš angažman u Hrvatskom svjetskom kongresu i što vas je motiviralo da se uključite?
Moje uključenje je došlo dvije godine kasnije nakon što se je HSK osnovao u Zagrebu 1993. Sama ideja kongresa došla je iz vana, iz iseljeništva, suprotno onom što se je htjelo plasirati da je to bila domovinska inicijativa. Kad nam je došao poziv za prvi inicijativni sastanak kroz Hrvatski međudruštveni odbor u Perthu ja osobno nisam dao tome puno važnosti jer sam još bio angažiran kroz tada krovnu hrvatsku političku iseljeničku organizaciju Hrvatsko narodno vijeće (HNV). Iako je to tijelo bilo već pri kraju svog djelovanja ipak sam smatrao da nema potrebe da se ponovno uključim u nešto novo. Tek 1995. na inicijativu hrvatskog veleposlanstva u Canberri i lokalnog konzulata u Perthu sazvan je javni skup Hrvatskih organizacija i klubova i eventualno je došlo do uspostave ogranka i mog angažiranja u radu te orgnizacije. U međuvremenu su već bili uspostavljeni lokalni odbori HSK-a u svim većim gradovima Australije. A vazan nadnevak je bila godina 1994. kad je uspostavljeno Kontinentalno tijelo a ime promjenjeno u AHK.
Kako biste opisali glavnu misiju i ciljeve HSK Australije?
Kao što je nekad HNV povezivao i zastupao hrvatske interese u svijetu tako i HSK je postavljen na jednoj sličnoj bazi. U mnogo čemu ja gledam na HSK kao kontinuitet HNV-a.
Razlika je u tome da se je HNV zalagao za rušenje Jugoslavije i ostvarenje hrvatske države,
dok HSK, pošto je država već ostvarena, radi na povezivanju Hrvata diljem svijeta sa maticom domovinom. AHK je dio tog povezivanja na lokalnom nivou. U nizu mnogih akcija važno je istaknuti akciju za uspostavu australskog veleposlanstva u Zagrebu. Za tu svrhu i što bolju kordinaciju rada i na inicijativu Mate Tkalčevića uspostavljeno je tijelo Kontaktne skupine koje je povezalo skoro sva hrvatska društva i organizacije u Australiji.
Na koji način HSK povezuje Hrvate u Australiji s domovinom i ostatkom dijaspore?
Rekao bi da je lobiranje, bilo australske ili hrvatske vlade, jedna je od naših najglavnijih aktivnosti. Kroz to lobiranje ostvaruju se i veze, međusobne sa ostalim organizacijama i veze sa domovinom. Tako da kroz svoje ogranke u Australiji, u Viktoriji, NSW, Canberri, Južnoj i Zapadnoj Australiji AHK je povezan sa raznim drugim organizacijama i klubovima a neki od tih su i članovi organizacije i pomognu kad zatreba. Primjerice u Južnoj Australiji kongres djeluje kroz tamošnji Croatian Community Council. Bliske veze postoju i sa Hrvatskim međudruštvenim odborom za suradnju u NSW.
Koje projekte ili inicijative trenutno provodite ili planirate u sklopu Kongresa?
Jedan od važnih projekata je arhiva Hrvatske zajednice u Australiji. Na tome se radi u skoro svim državama Australije bilo kroz kongres bilo neovisno. Nije samo pitanje sakupljanja arhive nego i rasporeda, po datumu, po organizacijama, analize dokumenata i katalogizacija a zatim i digitaliazacija. Važno je da se arhiva hrvatske zajednice u Australije sakupi i sačuva. Nastojimo zainteresirati Državnu arhivu u Zagrebu za ovaj projekt.
Koje su najveće potrebe i izazovi hrvatske zajednice u Australiji danas, prema vašem mišljenju?
Opstanak! Jednom kad je došlo do ostavrenja hrvatske državnosti, Republike Hrvatske, došlo je do naglog porasta aktivnosti u zajednici jer se je broj registriranih, svijesnih, Hrvata naglo povečao. Bilo je dosta aktivnosti na kulturnom, sportskom polju jer se zajednica više nije osječala isključena od domovine. Imati državu bilo je novost i ljudi su se tako rekuč natjecali kako se uključit pogotovo kroz domovinske političke stranake. Slijedilo je ohlađenje uz činjenicu da se veći broj neće vratiti kući, s time je pitanje opstanka postalo ključno.
Veze sa Domovinom su ključne, bilo direktno bilo preko diplomatskih predstavništava koji uz svoje službene obveze bi trebali što više biti uključeni u društvene aktivnosti zajednice. A za to je važno imati razumjevanja kako zajednica funkcionira, kako je funkcionirala u prošlosti.
Kako HSK surađuje s drugim hrvatskim udrugama, crkvama i institucijama u Australiji?
Kako tko, zavisi prema lokalnoj situaciji, stanju na terenu. U većini slučajeva organizacija dobro surađuje sa zajednicom, dio je zajednice. Nezaboravimo da vodeći ljudi u AHK su aktivni članovi zajednice, bilo u sportu, na radiju, u društvenim aktivnostima. Primjerice u Južnoj Australiji ove se goodine slavi 75. godišnjica osnutka prvog hrvatskog kluba u Australiji u Adelaidu, pripreme za to slavlje je pod okriljem AHK. Kad kažem prvog mislim sa hrvatskim imenom, predznakom, hrvatskim simbolima. Slijedu godišnjice 1951. osnivanjem hrvatskih društava u Melbourne i Sydneyu a godinu kasnije u Zapadnoj Australiji. To su početci službene Hrvatske zajednice u Australiji čije su temelje od 1945. pa dalje postavili oni koji su preživjeli Drugi svjetski rat i gubitak one prve hrvatske države.
Koliko je važno uključivanje mladih u aktivnosti HSK-a i na koji ih način potičete na sudjelovanje?
Kao uvijek mladi su naša budućnost, njihova uključenost je od apsolutne važnosti. HSK svake četri godine organizira Hrvatske svjetske igre (HSI) za mlade gdje se mladost iz iseljeništva natječe sa mladima iz domovine, uključujući i BiH. Slijedeće će biti 2007. u Mostaru, mi smo već započeli sa pripremama. Što veći broj mladih dođe tim bolje, međusobno druženje je najvažnije a sport je sredstvo da se to ostvari. Želio bi ovdje istaknuti vrlo vrijedni doprinos uredništva Hrvatskog Vjesnika (HV) u organiziranju prvih HSI u Zadru 2006.. Tada smo svi mi bili kako se ono kaže zeleni, neiskusni, kako te igre najbolje organizirati i zato nam je reklama igara kroz HV i te kako pomogla.
Također u Australiji 2000. godine osnovali smo udruženje mladih Mlađi naraštaji, koje je trajalo svojih sedam godina, glavni organizator je bio Branimir Šprajcer, koji je izdavao i Glasnik Kontaktnih skupina.
Kakvu suradnju imate s institucijama u Hrvatskoj – primjerice Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan RH?
Veze sa svim institucijama u RH su od ogromne važnosti, ne samo one koje se bave iseljeništvom nego opčenito. Što se tiče Središnjeg odbora za Hrvate izvan RH (Ured) HSK je bila prva iseljenička organizacija koja je uspostavila kontakte još 2013. u samom početku formiranja te ustanove, kada smo se u principu dogovorili da će se Ured uključiti u organiziranju HSI. To je i bila svrha od početka da igre budu zajednički projekt dijaspore i domovine kao što je to slučaj danas. Svojim savjetima, idejama, doprinjeli smo i implementaciji Strategije za Hrvate izvan RH iz čega je kasnije proizišao Ured i Savjet vlade za Hrvate izvan RH u čijem sam prvom sazivu bio jedan od predstavnika iz Australije.
Postoje li konkretni projekti koji su ostvareni u suradnji s Hrvatskom, ili koji su u planu?
Od ostvarenih zahvaljući lobiranju bio je socijalni ugovor između Australije i Hrvatske iz 2003.; zatim ukidanje viznog obrasca za ulaz u Australiju za učesnike u domovinskom ratu; raniji rad na ukidanju dvostrukog oporezivanja izme]u Australije i Hrvatske; uvođenje hrvatskih vijesti na SBS televiziji godine 2008. na čemu su i drugi radili ali, kako je priznao i sam tadašnji urednik HV: ”… a u ovom slučaju posebno valja istaknuti Australski-hrvatski kongres”! Što se tiče budućih planova već ranije naznačeni projekt arhive hrvatske zajednice u Australiji iako je još tek u povoju mogao bi biti jedan od glavnih. Također ponudili smo jednogodišnju stipendiju u učenje hrvatskog jezika na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu.
Koje biste aktivnosti voljeli dodatno razviti u budućnosti unutar HSK-a Australije?
Jedna od ključnih aktivnosti je učenje hrvatskog jezika. Pogotovo sada kad smo izgubili katedru na Macquarie sveučilištu, to je veliki gubitak za zajednicu. U tom smislu u više navrata isticali smo važnost da se sprovede jedna detaljna analiza stanja učenja hrvatskog jezika u Australiji, jer uz neke izuzetke kao na pr. u Melborne, gdje postoje dopunske škole hrvatskog jezika, na drugim mjestima manje više sve spada na osobnu inicijativu pojedinaca. U Adelaidu jedan naš član se sam zauzeo da organizira školu za starije, dok u Perthu tu istu školu u sustavu TAFE, uza sva naša upozorenja, smo pred par godina izgubili. Interesantno je da u ovom tečaju hrvatskog jezika kojeg smo imali u Zapadnoj Australiji plovica studenata su bili stranci!
Također bi naglasio važnost kuturnih manifestacija kao što smo desetak godina od 1999. do 2009. imali u smislu jednog Hrvatskog tjedna kulture sa sjedištem u Perthu uključivši i druge gradove, zajednice, u Australiji. Još jedna od manje poznatih aktivnosti AHK-a. Uz prikaze iz domovine angažirali smo i lokalni talent, dramske grupe, folklor i glazbu. To bi trebalo ponovno aktivirati jer služi ne samo za promociju Hrvatske nego u isto vrijeme gaji lokalni umjetnički talent i drži zajednicu na okupu.
Što vam osobno znači biti dio hrvatske dijaspore i raditi na očuvanju hrvatskog identiteta u Australiji?
Moja aktivnost je započela pred sada već davnih sedamdesetih godina, u vremenu kad nismo imali svoju vlastitu državu. Sad je imamo i mislim da cijelo hrvatsko iseljeništvo može biti na to ponosno, pogoto hrvatske političke iseljeničke organizacije bez čijeg rada, žrtve i doprinosa danas nebi bilo RH. Nažalost o tome se malo zna u domovini, piše, čita ili uči u školskim udžbenicima, nešto o čemu smo pisali Vladi RH. U mnogoćemu iseljeništvo je u Hrvatskoj i dalje jedna velika nepoznanica, a to vuće korijene iz vremena “bivše” kad smo bili smatrani neprijateljska emigracija. Miješaju se pojmovi, izjednjačavaju se aktivnosti, ističu se institucije koje su tek od 1990. pa dalje počele disati hrvatski a zaboravljaju se one bez kojih mi danas nebi imali državu.
Država je tu, to je najvažnije, nju treba čuvati ko oko u glavi, sve će drugo postepeno doći na svoje mjesto. Jasno, treba i dalje raditi jer se ništa neće samo po sebi ostvariti. Mislim da tu najviše griješimo, volimo kritizirat ali malo je onih koji su voljni direktno se uključiti u rad. U tom smislu nije se mnogo promjenilo od prošlosti.
Za kraj – koja je vaša poruka Hrvatima u Australiji i mladim generacijama koje tek trebaju otkriti ili ojačati svoj hrvatski identitet?
Živjeći u ovim modernim vremenima naši mladi imaju tu sreću da putem moderne tehnologije budu najbolje povezana i upućena generacija ikada. Ali da bi to što bolje mogli vrednovati trebaju upoznati, znati, kao se radilo u onim ranijim vremenima kad nije bilo te tehnologije. Kad se moralo sve rukom ili na tipkačoj mašini pisati, kad su golubovi (šalim se) okolo naokolo raspačavali poštu, i opet smo bili povezani, čak i bolje nego danas i to diljem svijeta. Možda, zato jer smo imali jedan cilj, rušenje Jugoslavije i stvaranje Hrvatske države. Danas našoj mladeži isto tako nedostaje jedan cilj, saznanje da Hrvati ne žive samo u današnjoj RH nego su rašireni diljem svijeta, i jedino što treba je bolja i efektivnija poveznaost što nebi trebala biti zapreka uz svu gore navedenu tehnologiju.
Riječ je o jednoj globalnoj Hrvatskoj od svojih 8. miljuna stanovnika, slobodnoj od hipoteka prošlosti, stranih ideologija. Uz osječaj da iako živimo u raznim zemljama svijeta ipak nas nešto zajedničkog veže. A to je ta hrvatska nit, naše porijeklo koje je moguće održati i u stranim zemljama svijeta, kao što je Australija. Male oaze hrvatstva koje su nastale u Australiji i u svijetu nam to pokazuju. Živimo u jednoj multikulturnoj zemlji, a baš mi Hrvati smo donekle i preteče tom multikuturalizmu jer boreči se za svoja prva , za svoj hrvatski identitet, borili smo se za prava i drugih etničkih skupina na ovom kontinentu. Tako da je sedamdestih godina australska vlada shvatila da novodošli iseljenici iz raznih krajeva svijeta koji su izgradili i izgrađuju Australiju zaslužuju priznanje za razliku od početnog trenda asimilacije u anglosaksonsku sredinu. Pokazalo se je da očuvanje vlastitog identiteta može iči uz korak sa postojećom većinom, biti jedan pozitivan trend.
Vjerujem da Hrvatska zajednica u Australiji ima budućnost, možemo na jednu ruku biti lojalni državljani Australije a na drugu i dalje gajiti naše hrvatstvo i ljubav prema domovini iz koje potječemo.
https://vjesnik.com.au/2025/06/connecting-the-croatian-diaspora/
Hrvatski vjesnik
Leave a Comment