By U zraku se osjeća težina kakva prethodi velikim lomovima. Ne onima koji dolaze s grmljavinom i plamenom, nego tihim, gotovo nečujnim pucanjem iznutra. Institucije rijetko propadaju dramatično. One se najprije isprazne od smisla, pa tek onda od autoriteta.
Ako bismo govorili o „posljednjim danima“ SPC-a, ne bismo govorili o jednom događaju, nego o dugom procesu erozije. Mit o nedodirljivosti počinje slabjeti onoga trenutka kada se u javnosti pojavi sumnja. A sumnja, jednom puštena u opticaj, više se ne može vratiti u bocu.
Kuloari šapuću o listama, dosjeima i skrivenim vezama. No važnije od samih glasina jest pitanje povjerenja. Što se događa kada vjernici – oni koji su desetljećima gledali prema vrhu kao prema moralnoj vertikali – počnu postavljati pitanja? Kada mantija više ne simbolizira isključivo svetost, nego i politički utjecaj? Kada se duhovna institucija doživljava kao instrument geopolitičkih interesa?
Eshatološki ton ne znači nužno apokalipsu. „Posljednji dani“ mogu biti razotkrivanje. Svjetlo koje se postupno pojačava i osvjetljava tamne kutove: financijske afere, moralne padove, netransparentne dogovore. Čak i kada su optužbe nedokazane ili prenapuhane, sama percepcija njihove mogućnosti nagriza temelj više nego otvoreni napad.
Povijest ne ruši institucije preko noći. Ona ih testira. Carstva su nestajala jer su povjerovala da su vječna. Ideologije su propadale kada su izgubile dodir sa stvarnošću. Crkve opstaju dok postoji uvjerenje da su moralno iznad dnevne politike. Onog trenutka kada se izgubi ta razlika, počinje unutarnje urušavanje.
Možda SPC neće nestati. Možda neće doći do formalnog raspada. No može doći do nečeg tišeg i pogubnijeg: raspada autoriteta. Do trenutka kada orden više ne znači čast nego interes, a šutnja više ne znači dostojanstvo nego prikrivanje.
Eshatologija u teološkom smislu govori o sudu. No postoji i povijesni sud – spor, ali neumoljiv. On ne pita tko je imao političku zaštitu, tko je kontrolirao narativ, niti tko je bio na strani moći. On mjeri povjerenje. A kada povjerenje padne ispod kritične točke, započinje kraj jednog svijeta – makar samo simbolički.
Ako su ovo doista „posljednji dani“, oni nisu nužno kraj vjere. Oni su kraj iluzije. A svaki kraj iluzije otvara mogućnost pročišćenja. No samo pod jednim uvjetom: da istina, kakva god bila, bude prihvaćena.
U suprotnom, povijest neće vikati. Ona će samo zatvoriti jedno poglavlje i okrenuti novu stranicu.
Bojan Jovanović
