Bruno Bušić, hrvatski borac, revolucionarac, pred svoju smrt, ubijen je od strane Udbe 16. listopada 1978. u Parizu, tiskao je pamflet-knjižicu pod naslovom Hrvatski ustaše i komunisti, s time je htio svratiti pažnju na suradnju koju su ustaše i hrvatski komunisti svojevremeno imali, pogoto u vrijeme prve Jugoslavije gdje su često zajednički dijelili zatvorske čelije.
U uvodu tog njegovog djela stoji:
“Oni kojima je u presudnim vremenima zatajila hrvatska svijest i ljudska savjest, tj. oni koji su hrvatskom ustaškom pokretu nastojali dati fašistička obilježja i oni koji su iz hrvatskih komunista nastojali istisnuti misao hrvatskog suvereniteta, nastoje potisnuti u zaborav stare postojane veze između hrvatskih ustaša i komunista, te prizivaju u sjećanje stare nesreće i zlokobne, prevladane opreke. Istinski hrvatski komunisti i ustaše podjednako su duboko u sebi nosili ideju slobodne i nezavisne Hrvatske i njenog punog suvereniteta unutar hrvatskih povijesnih i etničkih granica”.
Ta njegova izjava je tipična jer je jedan od njegovih ciljeva bio da dođe do sveopćeg hrvatskog zajedništva kao glavni preduvjet konačnom oslobođenju hrvatskog naroda.
Sam taj poziv i stav, neovisno od svih njegovih drugih aktivnosti, učinili su ga opasnim jugo-komunističkom režimu i jedan je od razloga njegovoj likvidaciji od strane tog istog režima.
‘Nacionalno pomirenje i općehrvatsko jedinstvo’ bila je jedna od razrađenih točaka, načela, za slijedeće izbore Hrvatskog narodnog vijeća (HNV) tog vremena krovne političke iseljeničke udruge kojoj se Bruno pridružio nakon svog odlaska u inozemstvo gdje je na izborima godinu dana ranije 1977. dobio najviše glasova i bio izabran na dužnost pročelnika Ureda za promidžbu i tisak.
Čitajući danas neke od tajnih udbinih zapisa o radu tako zvane ustaške ili neprijateljeske emigracije često se vidi podcijenjujući stav djelatnika Jugoslvenske službe bezbednosti, smatrajući razne hrvatske aktiviste prepotentnim, čak nevažnim, što je suprotno velikoj pažnji, provjeri, o aktivnostima dotićnih koje je Udba vršila putem svojih doušnika.
Najviše ih je brinula moguća suradnja, spajanje različitih iseljničkih političkih grupacija u jedno, znajući koliku opasnost to znači za režim, tako da je veliki dio aktivnosti uložen u stvaranju podjele među iseljenicima, gastajbaterima. Isto tako brinulo ih je spajanje domovinske oporbe i iseljeništva.
Kad govorimo o domaćoj oporbi onda se to odnosi na hrvatske komuniste koje Bruno spominje u svom pamfletu koji su gajili misao hrvatskog suvereniteta, tipa Franje Tuđmana koji je uvidio da jugoslavenski sustav, režim, ne nosi ništa dobrog za hrvatski narod.
Tako zvano Hrvatsko proljeće, masovni pokret, iz 1970.- 71. protiv jugoslavenskog unitarizma, ne samo studenata nego i članova komunističke partije, potvrdio je taj raskol u komunističkim redovima.
U tom svom pamfletu Bušić daje primjer suradnje koja je postojala u vrijeme prve Jugoslavije između ustaša i komunista. Tada još nije bilo partizana, niti je ustašama bio prikovan atribut ‘fašista’. U to vrijeme za hrvatske komuniste, kao i ustaše, fašisiti su bili jugoslvenska žandarija i cijeli velikosrpski politički kadar na čelu sa tadašnjim kraljem Aleksandrom.
Brojni članci u Proleteru, glasilu Centralnog komiteta Komunisticke partije Jugoslavije završavali su parolama: “Dole velikosrpska vojno-fašistička diktatura! Živela radničko-seljačka vlada! Napolje sa srpskim činovnicima, žandarima i policijom! Za slobodu štampe, zbora i dogovora!” .
Proleter br. 28 iz prosinca 1932. na 2. i 3. stranici donosi izvještaj o ustaškoj akciji u Lici u članku pod naslovom “Ustaški pokret u hrvatskim krajevima” u kojemu se kaže: U posljednje vrijeme počinje da se širi osobito u Lici i sjevernoj Dalmaciji ustaški pokret protiv srpskih okupatorskih vlasti. Bilo je više sukoba između naoružanih ustaša i žandara. Među Šibenikom i Benkovcem ustaše su digli u zrak četiri žandarske kasarne. U sukobima u Lici zarobili su ustaše 5 žandara i odveli ih sobom kao taoce. (B.Busić).
I ustaše i komunisti tada su djelovali, nastupali u drugaćijim prilikama, svaki na svoj naćin tražili su riješenje brutalnom stanju u kojem se našao hrvatski narod. Jedan na čisto nacionalnoj bazi dok je drugi bio opsjednut univerzalnom klasnom i socijalnom pravdom ne isključujući kompletno hrvatsku državnost.
Ustaše su silom prilika zaplivali u vode skrajne desnice jer su te sile, nacizam i fašizam, silom nametnule svoju volju, moč, nad hrvatskim narodom i nije bilo drugog riješenja, okvira, unutar kojeg je hrvatski narod mogao ostvariti svoju vjekovnu težnju, svoju vlastitu državu.
Dok je Komunistička partija Jugoslavije tada bila podjeljena u razne frakcije, borbu za vlast, već je tada bilo vidljivo kuda Sovjetski komunizam, kao vodeća komunistička partija u svijetu na čelu sa Staljinom, kreće. Prije Oktobarske Revolucije 1917. Lenjin je pozivao razne narode u svijetu da se dignu na noge i ostvare svoju samostalnost ali već početkom dvadesetih godina sam Lenjin je taj svoj stav opvrgao, a Staljin kao njegov namjesnik za manjine je tu njegovu odluku surovo sprovađao u djelo.
Netko će stvaranje hrvatske države u takvim prilikama nazvati oportunizam a netko radikalizam, dok ustvari tu ima jednog i drugog u ostvarenju željnog cilja. A kad je riječ o sveopćem zajedništvu povijest može biti samo primjer ali ne riješenje.
Dok je postojala Jugoslavija ustaše i komunisti imali su zajedničkog neprijatelja, jednom kad je ono sišlo s pozornice ostali su nasamo, dva ideološka protivnika. Iako državnost, kao volja jednog naroda ne spada u ideologiju za razliku od marksizma-lenjinizma, komunističke ideologije.
Svjetski rat bio je koban za jedne i za druge. Za ustaše, jer su se našli na gubitničkoj strani, dok za komuniste, one koji su gajili istinsku ljubav prema svojoj domovini i sanjali hrvatsku državu završili su u jugoslavenske vode, zamjenuvši jednu diktaturu s drugom. Umjesto hegemonističke, fašističke Kraljevine Jugoslavije dobili su totalitarnu, komunističku, Jugoslaviju, gdje su, i u jednoj i u drugoj, vladali Srbi.
Hrvatska 1945. nije oslobođena jer je izgubila svoju državnost, zamjenila je jedan totalitarni režim s drugim. Danas često spomenuta među-hrvatska pomirba u danasnjoj situacije nije bitna jer je država ostvarena, pogotovo ako svi težimo jednom te istom cilju, a ako taj zajednički cilj ne postoji onda ni pomirba nema smisla.
Nema smisla tražiti pomirbu s onima koji ne žele hrvatsku državu, koji još sanjaju jednu drugu, treću, Jugoslaviju. U tom slučaju može nam poslužiti ona skrajna poruka Srba još iz godine 1902. : “Do istrage vaše ili naše”.
Stjepan Asić
Leave a Comment