U prvom dijelu mog komentara na pamflet Brune Bušića Hrvatski ustaše i komunisti spomenut je poziv Lenjina raznim narodima svijeta da se dignu na noge i oslobode, pogotovo onima koji su se nalazili pod tuđim jarmom, bilo to u Europi ili u raznim kolonijalnim zemljama diljem svijeta.
Manje poznata činjenica je da je Ukrajinski narod bio prvi koji je već u prosincu 1917. proglasio sovjetsku republiku i tri mjeseca kasnije neovisnost od Rusije. Neovisnost koja je silom ugušena, vrst prethodnice današnjoj ruskoj, Putinovoj, invaziji na Ukrajinu.
Taj poziv se odnosio i na hrvatski narod, pogotovo nakon atentata na vođu HSS-a i hrvatskog naroda općenito Stjepana Radića i drugova u Narodnoj skupštini u Beogradu u lipnju 1928. Neovisno od ovog poziva Dr. Ante Pavelić, tada zastupnik grada Zagreba u toj istoj skupštini, odlučuje se na revolucionarni potez uspostavom Ustaškog pokreta 1929. godine. S time počinje borba hrvatskog naroda za svoju slobodu i neovisnost.
U isto vrijeme održaje se u Zagrebu Osma mjesna konferencija zagrebačke organizacije KPJ 25. i 26. veljače 1928. kada Tito dolazi do izražaja svojim stavom, novim kursom, pogotovo u borbi protiv frakcija koje su nastale unutar organizacije.
Kao posljedica ubojstva Radića i drugova diljem hrvatske organiziraju se masovne demostracije u kojima učestuje i KPJ s Titom na čelu koji u to vrijeme biva uhapšen i osuđen na petogodišnju robiju. Na suđenju prkosno se drži prema vlastima parolom: … Živjela Komunistička partija, živjela svjetska revolucija! Naglasak je na svjetsku revoluciju, internacionalizam, a ne na (hrvatski) nacionalizam!
Čak i kad je na njegovu inicijativu uspostavljena regionalna komunistička partija, najprije u travnju u Sloveniji a zatim u kolovozu 1937. osniva se KP Hrvatske. Vidljivo je na jednu ruku njegovo unitarisitčko stajalište dok na drugu potencira nacionalni karakter osnivanjem nacionalnih partija i pokrajinskih komiteta, uz gore navedene, u Crnoj Gori, Srbiji i BiH. Njegovo objašnjenje ovom koraku glasi:
“Prvo, da se izbije oruđe iz ruku neprijatelja Partije u Sloveniji i Hrvatskoj, koji su demagoški tvrdili kako je KPJ također velikosrpska tvorevina, kako u rukovodstvu sjede sami Srbijanci itd. Drugo, da se KP u tim krajevima lakše približi masama koje su bile nacionalno zadojene i pod utjecajem svoje nacionalne buržoazije. Treće, da se omogući lakše vaspitanje i uzdizanje nacionalnih kadrova u KP, što je u prošlosti zločinački sabotirano. Četvrto, da se omogući više samoinicijative u radu Partije. Peto, da se izbije oruđe iz ruku separatističkim elementima unutar same Partije, koji su stalno radili na cijepanju Partije, iskorištavajući kako greške pređašnjih, tako i tadašnjih rukovodstava.« (Ivan Jelić).
U međuvremenu politička se situacija u Europi brzo mijenjala. Od tajnog pakta 1939. o ne napadanju između Sovjetskog Saveza i Njemačke koji je u početku olakšao Hitleru rat osigurajući mu Istočni front, do Sporazuma Cvetković-Maček te iste godine kada je uspostavljena Banovina Hrvatska kako bi se djelomično zadovoljili hrvatski interesi.
Pakt između dvaju totalitarnih režima jasno i glasno predstavio je svijetu stvarnu sliku dvaju diktatora, prijetnju bilo kakvom demokratskon poredku. Taj je pakt prikazao dvoličnost Hitlerove i Staljinove politike pogotovo diobom Poljske!
Fašizam se tada smtrao opasnijim od ova dva iako je komunizam stariji. Holodomor1932-3. koji se s pravom može nazvati ukrajinski holokost, to jest zatiranje (glađu) jednog naroda, trebao je biti poznat cijelom svijetu kao i Staljinove čistke. Ali, svijet je o tome šutio, s jedne strane efikasna sovjetska propaganda, zatim veliki broj zanešenjaka marksizmom koji su slijepo vjerovali Staljinu, a s druge strane kapitalistička i imperijalistička politika tadašnjih velesila kojima je Hitler ekonomski i politički bio opasniji od Staljina.
U Drugom svjetskom ratu cijela Istočna Europa, kao i dio Njemačke, žrtvovana je Staljinu nemisleći što će biti nakon rata, u smislu one poznate izjave Churchill-a u vezi posljeratne Jugoslavije da on tamo nemisli živjeti!
Navodno demokratski izbori nakon rata u dotičnim zemljama bili su manipulirani u korist komunista. Drugačiji rezultat se nije mogao očekivat jednom kad su Saveznici prepustili Sovjetima, Crvenoj armiji, da te narode “oslobodi”!
Iako se Tito hvalio kako je on prvi upozorio svijet na opasnost od fašizma i rata koji je slijedio nemože se izbjeći činjenici da ustanak protiv njemačke invazije na Jugoslaviju nije otpočeo dok nije došlo do napada Hitlera na Rusiju u lipnju 1941. Moguće je da nije bilo tog napada da do komunističkog, partizanskog, ustanka nebi ni došlo?
Bili bi tu i tamo pojedinačni ustanci i otpor okupacionskim snagama, pogotovo u Dalmaciji i padom Italije 1943. u Istri koje je kasnije komunistička partija sebi prisvojila.
Komunisti su tu vješto odigrali ulogu i u ratnim godinama obećavali kako se ono kaže brda i doline da bi privukli što više ljudi u svoje redove. Od bivših članova HSS-a do lijevo orijentiranih pojedinaca, kako ih je Bruno Bušić nazvao, istinskih rodoljuba, koji su boreći se u partizanskim redovima očekivali jednu drugaćiju, slobodniju Hrvatsku.
Tako su vrbovali pjesnika i idealistu Vladimira Nazora i postavili ga na mjesto predsjednika ZAVNOH-a da bi ga na kraju rata odbacili kao odrpanu krpu.
U raznim izjavama i stajalištima isticana je teza da je “hrvatski narod vjekovima težio za stvaranje svoje slobodne države” i da će se i dalje boriti za “ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i oživotvorenje hrvatske državnosti” (Vjesnik, br. 13, od 15. svibnja 1944.) ali od toga na kraju ništa nije ostalo osim tvrdog unitarističkog komunističkog režima kojeg je Tito kao vjerni sljedbenik Staljina uveo u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata.
Izjava Dr.Vladimira Bakarića “da su jedino frankovci bili tvrdi na pitanju hrvatske države” (Hrvatski tjednik, br. 16, Zagreb, 30. srpnja 1971.), tvrdnju koju u svom pamfletu Hrvatski Ustaše i komunisti B. Bušić stavlja pod upitnik, želeći istaknuti komunistički udio, ipak potvrđuje činjenicu tko su bili glavni nosioci hrvatske državnotvorne ideje..
Na kraju možemo slobodno reči da je stvarna pomirba ustaša i komunista (partizana) došla na vidjelo u Domovinskom ratu, gdje su djeca i pokoljenja jednih i druguh zajednički ustali u obrani hrvatskog identitata, slobode i nadasve državnosti.
U tom smislu i sam pozdrav “Za Dom … spremni” glasno i jasno izrećen na Hipodromu u Zagrebu od strane pola miljuna ljudi simbolično je još jedna poveznica u tom pomirbenom činu. Većina ovih, uglavnom mladih, ljudi nije bila informirana o pozadini ovog pozdrava ali su u njemu prepoznali međusobnu bliskost, poklik sveopćeg hrvatskog zajedništva.
Ovaj nezaboravni čin, događaj, bio je najbolji dokaz da unatoč onima koji je ne vole današnja Hrvatska korača u pravom smjeru, kao država i kao zajednica hrvatskog naroda i drugih naroda koji u njoj žive.
Stjepan Asić
Leave a Comment