By U Europi je to danas uobičajni opis političke stranke na desnom spektrumu, u medijima, na političkoj sceni, u javnosti opčenito. Što bi trebalo značiti da uz tako zvanu ekstremnu desnicu postoji i desna opcija, stranka, no u većini slučajeva to nije tako. Jednostavno sve što je desno od centra smatra se ekstremom. Ali izgleda da takve kvalifikacije ne postoju kad su u pitanju lijeve političke opcije. Pod tim pojmom ekstreme želi se reči da su dotične stranke fašistčke, šovinističke, iako sa tim ideologijama nemaju veze, a ako su imale ranije su s time raskinuli.
Razlog takvoj jednoj dihotomiji je plašenje javnosti, upozorenje da prijeti opasnost ako ta desnica na taj način okarakterizirana dođe na vlast. Tipičan primjer su nedavni parlamentarni izbori u Francuskoj gdje je nakon uspješnih izbora za Europski parlament desna stranka Marie Le Penn polučila uspjeh u prvom krugu da bi u drugom krugu završila na trećom mjestu iza lijeve, ekstremne ljevice jer su uključeni i komunisti, i centrističke stranke koju vodi sadašnji predsjednik države Macron.
To je uspjelo manervom, momentalnom koegzistencijom lijevice i centra, sa zajedničkim kandidatima, da se spriječi pobjeda desne opcije što je u isto vrijeme stvorilo političku paralizu u zemlji jer ni jedna od triju stranaka nije u mogućnosti da formira većinsku vladu.
Znači, trebalo je na bilo koji način zaustaviti desnicu čak i onda kad se narušava normalni tok, funkcioniranje države, kad se stvara nestabilnost, narušava javni red, civilno društvo.
Slično bi bilo da su se u Hrvatskoj našli zajedno SDP, Možemo, Most i sve druge manje strančice da bi na taj naćin zaustavili HDZovu koalciju s DP. ‘Možemo‘zamislit koliko bi ta na vrat na nos sastavljena koalicija mogla opstati i koliko bi to državu koštalo.
Nema sumnje da je došlo do specifičnog preokreta na političkoj sceni u Europi, da je desnica naglo porasla u popularnosti, uglavnom radi ne-kontrolirane emigracije, naseljavanja stranaca bilo kao navodnih izbjeglica bilo kao nove jeftine radne snage na uštrb lokalnog stanovništva.
Problem je da u mnogim slučajevima ta radna snaga je i te kako potrebna, možda samo za sebe to nebi predstavljalo problem, ali ne-kontrolirana i masovna na bazi nekih ljudskih prava na azil ne stoji.
Pravo na azil postojalo je i prije, u specifičnim povijesnim periodama ono je bilo i te kako ključno. Sjetimo se naših, političkih emigranta od 1945 pa dalje, u strane zemlje svijeta, koliko je za njih bilo važno da ih se primi, dade prilika za novi život. Ali ta vrst emigranta nije samo tako dolazila u novi ambijent, vršena je kontrola, ispit, o kojim se emigrantima radi, u nekim slučajevima dali ispunjavaju specifičnu kvotu, stručnost itd.
Većina tih emigranta dolazila je iz zemalja sličnih kulturnih, vjerskih i rasnih pozadina i nije predstavljala problem što se tiće što bržeg prilagođavanja, čak asimilaciji, u novim sredinama. Drugim riječima nisu predstavljali opasnot lokalnom stanovništvu, baš obratno, nadopunili su nastale praznine i doprinjeli razvoju dotičnih pogotovo u novim prekooceanskim zemljama, kontinentima, svijeta.
Nažalost današnja europska migracija je iz drugačijih sredina, središta. Ona je ustvari postojala već ranije, na pr. priliv emigranata iz Karapskih otoka u Veliku Britaniju između 1948. i 1971., zatim Arapa iz Sjeverne Afrike, tako zvane Maghreb regije, kao i manjih grupacija iz Indokine i Centralne Afrike u Francusku nakon Drugog svjetskog rata.
Sva ta naseljavanja, populacijska gibanja, bila su manje više kontrolirana i kratkotrajno nisu predstavljala problem iako dugoročno gledajući su postali legla sadašnjeg nezadovoljstva koje je još više radikalizirano pridošlim novijim masovnim useljavanjem ljudi.
A pošto se radi o drugačijim kulturnim, vjerskim i rasnim obilježima, došlo je do nagle eskalacije ekstreme, kriminala i drugih štetnih aktivnosti, koji su u autohtonom stanovništvu ne samo stvorili zabrinutost nego i bojazan da će ih novodošli val izbjeglica jednostavno pregaziti, zato i ovaj zaokret na desno u europskom glasačkom tijelu.
Nazivati to i takvo tijelo ekstremom ne riješava nastalu situaciju, nego baš obratno stvara još veću podjelu u društvu što na prvi pogled može koristiti pridošlim emigrantima u smislu da će podjela u lokalnom stanovništvu iči njima u korist. Takva korist bit će kratkotrajnog vijeka, negativna za starosjedioce kao i za pridošlice.
Starosjedioci će baš te pridošle okriviti za nastalu nestabilnu situaciju iako su krivci za takvo stanje uglavnom lokalni političari koji iz čisto sebičnih političkih i ideoloških nazora misle da će na taj način pobjediti, nažalost to nije tako, a najbolji primjer je gore spomenuti francuski predsjednik.
Mislim da je Marie Le Pen, predsjednica te takozvane ekstremne desnice, dobro rekla nakon neočekivanog donekle poraza u drugom krugu izbora izjavivši: “to je samo trenutno nazadovanje”, jedna stanka, pauza.
Desnica je u sličnim okolnostima pobjedila u Nizozemskoj pod vodstvom Geert Wildera, iako sama nije bila u stanju osnovati vladu ali je zato imala ključnu ulogu u formiranju nove vlade. Nezaboravimo i još raniju pobjedu Gerogije Meloni u Italiji koja je također prozivana kao ekstremna dok jednom kad je došla na vlast pokazala se je vrlo pragmatičnom osobom.
Druga omiljena frazeologija ljevice je nazivati stranke desnice populističkim, jer se tobože baziraju na masovnom apelu glasača, na njihov nacionalni osječaj, ljubavi prema svojoj domovini, etnitetu, kulturi i vjeri. Atributi koje mnogi na tako zvanoj woke, probuđenoj, tako zvanoj naprednoj društvenoj sceni, smatraju nezdravim, nedostojnim ljudskim vrlinama.
Ako tome dodamo i nametnutu zelenu i rodnu ideologiju dobijemo taj opasni koktel kao najveću opasnost zapadnoeuropskoj civilizaciji, na što nas takozvana ekstremna desnica jasno i glasno upozorava uz sve to veću podršku zabrinutih glasača ne samo u Europi nego diljem svijeta.
Stjepan Asić
