By Jedna od tragedija Drugog svjetskog rata (DSR) je da su se među pobjednicima našle razne komunističke partije koje su iskoristile rat, ratno stanje, borbu protiv Sila Osovine da bi nakon rata 1945., uglavnom uz pomoć Crvene armije, Sovjetskog Saveza, uspostavili svoju totalitarnu vladavinu.
To je bilo moguće zahvaljujući kratkovidnoj politici Saveznika kojima je bilo najvažnije pobjediti Njemačku nemisleći na posljedice, pogotovo u zemljama koje su u vrijeme rata pale pod Hitlerovu kontrolu, slučajem postali njegovi saveznici. U tim zemljama nastao je politički vakum nakon poraza Njemačke, kojeg su komunisti kroz svoj partizanski odpor iskoristili.
Iako su u nekim od tih zemalja održani tako zvani demokratski izbori bilo je previše očekivati da će komunisti tako jednostavno odustati od prilike da preuzmu vlast. Ono što Sovjetima nije uspjelo u komunističkim revolucijama u Europi 1920.-ih godina to je im je uspjelo sada.
“Uncle Joe” kako su Amerikanci od milja zvali Staljina, iskoristio je saveznićku naivnost, po čijoj logici jučerašnji “bad boy”, Hitlerov saveznik, je preko noći, jednom kad je Hitler napao Sovjetski Savez, postao “good boy”, to jest ratni saveznik Saveznika.
A što se je moglo očekivat u buduće od Staljina to je već bilo vidljivo tada , u početku rata, kada je Poljska podjeljena izmedju dvojice diktatora, Hitlera i Staljina.
Uz masovnu vojnu pomoć od strane Saveznika Sovjetski Savez se počeo naglo naoružavati. Pomogla je prostranost zemlje i na vrijeme prebacivanje teške i vojne industrije na drugu stranu Urala, daleko od njemačkog napada.
Tako nemisleći Saveznici su od neznatne sile uoči rata stvorili od Sovjetskog Saveza svjetsku silu koja je nametnula svoju hegemoniju diljem Istočne Europe i Azije, a u slijedećem neslužbenom tako zvanom Hladnom ratu zaprijetila svijetu Trećim Svjetskim Ratom. Ta prijetnja prisutna je danas ruskom (Putinovom) invazijom na Ukrajinu.
Gore opisan scenario najbolje se odrazio na prostorima bivše Jugoslavije. Od Pakta Molotov-Ribbentrop potpisanog u kolovozu 1939. do napada Hitlera na Sovjetski Savez u lipnju 1941. Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) se držala po strani, nije bilo nikakvih oružanih napada na njemačke postrojbe koje su u kratkom vremenu u travnju 1941. zauzele, tadašnju Jugoslaviju, podjelili je sa Italijom pola i pola.
Tek je Hitlerovim napadom na Sovjetski Savez započeo komunistički, partizanski, takozvani antifašistički otpor, prema silama Osovine uključivši i tek tada uspostavljenu Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH). Sama ta činjenica, ta stanka od skoro godinu dana što se tiće otpora, borbe protiv okupatora, najbolje pokazuje o kakvom je savezništvu riječ
Po Titovoj (Staljinovoj) direktivi započeti su ustanci diljem zemlje iako za to nisu postojale idealne prilike niti je KPJ bila spremna.. Najbolji primjer te sulude politike bila je kratkotrajna Užička Republika u Srbiji koja je već u studenom 1941. , nakon dva mjeseca, bila skršena od strane Njemaca. Od tada partizanski otpor prebačen je na teritorij Bosne i Hercegovine koja je bila u sklopu NDH.
Značajno je da su tu Užičku republiku za kratko zajednički stvorili partizani i četnici, suradnja koja se i kasnije pokazala kad su četnici 1944. masovno prešli u partizanske redove, za razliku od njih ustaške postrojbe nikad se službeno nisu predale partizanima. Bitke su se vodile do samog kraja i nakon završetka DSR (Odžak).
Ovaj prijelaz na stranu eventualnih pobjednika značio je i amnestiju za četnike ali ne za ustaše. Posljeratna komunistička propaganda učinila je svoje. Uloga četnika u DSR je amortizirana dok su ustaše postale crne ovce nove protu hrvatske jugo-komunističke propagande.
Tako su nastali mitovi tipa Jasenovac, uveličavanje srpskih žrtava na uštrb hrvatskih. O Bleiburgu i Križnom putu tek se u Hrvatskoj počelo javno govorit od 1990. pa dalje a stotine stratišta diljem Hrvatske i susjedne Slovenije i dalje stoju neistražena.
Od današnje političke garniture, bilo vladajuće bilo u opoziciji, nemože se puno očekivat jer su većinom odgojeni u bivšem jugo-komunističkom duhu. Taj marksistički duh prisutan je i u drugim evropskim zemljama, gdje se stalno proziva skrajna desnica ali nikada skrajna ljevica.
Iako u ponekim zemljama članicama EU tako zvana skrajna desnica na izborima dobiva najviše glasova nije u stanju formirati vladu jer tobože s njom nitko ne želi koalirati!Većinsku stranku se ignorira i izolira da bi se i dalje očuvao i širio mit o tako zvanoj opasnosti od fašizma i nacizma.
Usput, nezaboravimo da su javni mediji uglavnom u rukama ekstremne ljevice, počevši od SAD, koji guraju marksističku rodnu kao i woke ideologiju, radikalni feminizam i strašenje od ekstremnog globalnog zagrijavanja da bi na taj naćin bolje kontrolirali mase i svjetsku proizvodnju.
Po tom istom konceptu promoviraju se građani svijeta na uštrb obitelji i nacionalnih zajednica. Umjesto nekadašnje marksističke parole “radnici svijeta ujedinite se“ sada vrijedi “građani svijeta ujedinite se”!
U Hrvatskoj su zabranjeni nacistički simboli ali ne komunistički, sad se ponovno ide na preimenovanje zagrebačkih ulica od mogućih ustaških imena od strane ekstremne ljevice koja je zasjela u gradske fotelje. Thompsonov koncert na Hipodromu je jedna iznimka, nešto što je izmaklo lijevoj kontroli, koji su možda očekivali neki debakl, nered, da bi to iskoristili za još jedan napad na tako zvanu ekstremnu desnicu.
Važno je da je sadašnja vlada, koalicija, na čelu sa HDZ pružila podršku,“osjetivši bilo naroda”, ovom nastupu. To znaći da nema povratka na staro iako će ekstremna ljevica učiniti sve da se taj trend preokrene.
Najvažnije je da narod shvati da u demokraciji sve se može promjeniti ako za to postoji volja. Nadamo se da će tako biti i u budućnosti!
Stjepan Asić
