Zaključak nakon pisma budućem unučetu
Sjedli smo, jeli i pili, a onda je sin moj prišao ženi svojoj, zagrlio ju, nasmješio se i kazao: ,,Mi dva
ćemo postati tata”. Svi prisutni smo zasmijali se i naravno obradovali.
Tako ponekada, nespretno se izrazi tvoj budući tata zbog neistančanosti materinjskog jezika, jer
rođen i odrastao je gdje ćeš i ti rasti. Tek tada došla mi je misao kako ćeš ti biti druga moja generacija
koja se rađa u drukčijem svijetu od onoga u kojem sam ja rođena i moram priznati. Drago mi je da ne
ćeš znati, što znači kada te kod kuće uče da treba ići u crkcu i moliti se Bogu, a u školi da nema tog
Boga, kada si u školi slušao da je režim koji vlada najpravedniji na svijetu, a kod kuće da je taj isti
režim ubijao njihove najmilije i još koješta ne dobroga, ali žalim što nikada ne ćeš osjetiti čari
odrastanja na širokim prostranstvima polja gdje ja gledah cvjetanje i zrenje jabuka, šljiva te drugoga
voća i svježe ih jedoh, gdje ustabilih svoje korake, gdje gledah kako ispod kvočke pile se leže, na njivi
tele teli, vesele nosilje vodu s izvora nose, pričljive pralje rublje peru i još svašta. Sve to bijaše
popraćeno s puno patnje, al’ bilo je i puno radosti.
Ne znam zbog čega, ali moram ti i ovo napisati. Na dan vjenčanja onih koji te donose na svijet, činilo
mi se da nešta odnosi dio moga srca. No, kada sam čula objavu tvog postojanja, jer za mene si sa
zametkom započela život, bijaše kao da neke tople i meke ruke onaj odneseni dio srca ponovno
smještaju u moje grudi. Prišla sam i zagrlila istovremeno ženu koja te nosi pod srcem svojim i sina čije
srce već čudesnu ljubav i k tebi širi, pa pomislih. Bože, kako je lijepo svjedočiti kada dvoje mladih se
raduju dolasku ploda ljubavi svoje, a stari djetetu djeteta svoga. Tek tada shvatih da moj život ne
prestaje s mojom smrću, nego da će dio njega biti usidren u nekom novom biću. Biću kojem dok ne
udahne zrak koji i ja udišem, obraćam se sa ,,Mrvico”. Nemoj mi zamjeriti zbog toga!
Mrvico, dok tebi priroda u majčinoj utrobi ubrzano oblikuje sve što pripada ljudksome biću predajući
mu gene i moga roda, ne mogu a da ne brinem, hoće li ta ista priroda dozvoliti sretan trenutak tvoga
izlaska u ovaj svijet. I ne mogu, a da ne razmišljam kako će tome biću biti u svijetu punom dobra i zla,
sigurnosti i nesigurnosti, raskoši i bijede, velikih i malih mogućnosti, u prirodi koju je Bog izdašno
darovao a ljudi brkaju ili uljepšavaju. Kako će mu biti među bićima koja su nekada u žaru radosti ili
gnjeva isčekivali njihovi roditelji, djedovi, bake, braća, sestre i… a oni poslije izrasli u najrazličitije
osobnosti.
Nije bitno hoće li te majka obući u plavu ili roza odjeću kada mi bude pokazivala kojega si roda, bitno
je da postaneš čovjekom u kojega nitko neće upirati prstom niti govoriti da si ga mrko pogledao, a
kamoli više od toga.
I dok ja smišljam kako ću pomagati da postaneš čovjek u pravom smislu te riječi, ti mirno i spavaj i
ritaj se u svetosti gdje teče proces tvorenja organa tvojih.
I dok ti bezbrižno sišeš prstiće svoje ruke ili noge u čudesnoj vodi ženske moći, ja bilježim priče kojima
ću nadam se uspjeti da zavoliš mjesta i predaka tvojih. A molit ću Boga da sve dobro bude.
Pozdrav od tvoje buduće babe. Da babe, jer to mi se više sviđa nego baka.
I postah baba. Stigla je ,,Mrvica”. U tu kasnu noć kada sam dobila vijest da se rodila Zoe, odem
probuditi muža da mu, po naški dam muštuluk i odmah kažem kako se curica zove, a on onako iz sna
upita. Kakvo je to ime? Pomislim. Da nije ni spavao, vjerojatno bi me upitao to isto. Potom se
nasmijem, pa spontano nastavim govoriti. Izgovara se Zoi, ali ja ću je zvati Zore moja. Onda se
zamislim i bude mi jasno da ona sada nosi naše prezime, ali da će vjerojatno udajom preuzeti tko zna
čije možda potpuno strano i odmah postavim hypotetska pitanja. Što ako ne bude željela pričati
jezikom svojih predaka? Što ako ne htjedne ni otići tamo gdje su joj preci odrasli? Što ako ju ne budu
zanimale sve te priče o ratovima, o životu u toj zemlji, pogotovo o korupciji, o privilegiranima i …?
I zaključim. Tada bi bilo kao da nije ni pripadala mome narodu. I padne mi na pamet pitanje. Koliko je
takvih u ovome svijetu?
U tome trenutku osvijestim i to da njezinim rođenjem i ja postajem još vezanija za zemlju u kojoj je
ona rođena, a ne htijući udaljenija zemlji u kojoj se rodih kao i mnogi drugi. Valjda je to sudbina nas
iseljenika. Ipak ja ću dati sve od sebe da Zoe osjeti pripadnost i mome narodu iako Vlast tog moga
naroda malo radi na stvaranju uvjeta da bude privlačnija za povratak onih koji su otišli i useljenje
onima koje porodiše po tuđem svijetu.
Zorica Krajinović-Marinić
Leave a Comment