U rukama držim pismo jedne od najuglednijih svjetskih humanitarnih organizacija, John Templeton Foundationa, koje potvrđuje da su moji apeli za pravdu i brigu o preživjelima zlostavljanja — saslušani. Ironično, upravo ta ista organizacija ove je godine dodijelila nagradu jednom od najutjecajnijih duhovnih vođa svijeta, Vaseljenskomu patrijarhu, za doprinos očuvanju okoliša.
I tu nastaje paradoks koji je nemoguće zanemariti.
Nagrada je dodijeljena za brigu o Zemlji, ali ne i za brigu o onima koji na toj Zemlji rastu najranjiviji — djeci.
Za travnjake, vode, šume i oceane, ali ne i za djecu čiji su životi obilježeni zlostavljanjem onih koji bi ih trebali štititi.
Nema ničega pogrešnoga u tome da se slavi briga za prirodu. Naprotiv, to je civilizacijska dužnost.
No problem nastaje kada se briga za okoliš pretvori u moralnu medalju koja prikriva tišinu o tragedijama što se događaju unutar duhovnih institucija.
Kako se može govoriti o iscjeljenju planeta, a ne govoriti o iscjeljenju ljudi?
Kako se može štititi svijet, a ne štititi dijete?
Kako se može govoriti o svetosti Božjeg stvorenja, a ne stati uz one koji su bili povrijeđeni rukom onih koji predstavljaju Boga?
To je duboka etička nedosljednost, rana koja stoji između moralnoga učenja i moralne prakse.
John Templeton Foundation u svom je pismu izrazio zahvalnost za trud, hrabrost i predanost koju ulažem u podršku preživjelima. Napisali su da je moj glas čut, da su moja pisma primljena i da moj rad ima vrijednost. To priznanje ne pripada meni osobno, nego svima koji se bore za istinu, za bolju budućnost i za ozdravljenje onih koji su najviše povrijeđeni.
Posebno je važno istaknuti da ovo priznanje obuhvaća i rad Udruge Savez Kršćana Hrvatske, čiji tim neumorno podupire preživjele i zagovara njihove glasove u društvu. Ponosan sam što smo zajedno prepoznati za našu predanost, hrabrost i dosljednost u borbi za prava i zaštitu najranjivijih.
Upravo zato taj paradoks postaje još jasniji: ako naš glas može biti prepoznat, kako onda glasovi djece još uvijek ostaju neshvaćeni, neprepoznati ili zanemareni?
Ovo nije napad na pojedinca niti na instituciju.
Ovo je poziv na dosljednost.
Ako je netko dovoljno velik da prima svjetske nagrade, onda je dovoljno velik i da preuzme odgovornost.
Ako može govoriti o klimatskim promjenama, može govoriti i o zlostavljanju.
Ako može štititi planet, može štititi i dijete.
Jer planet se može obnoviti — ali dijete koje je pretrpjelo zlo nosi svoje ožiljke cijeloga života.
John Templeton Foundation napisao nam je da je naš glas čut. Ali naš glas nije najvažniji.
Najvažniji su glasovi preživjelih, glasovi koji predugo odjekuju samo u tišini.
Sve dok se odrasli skrivaju iza nagrada, a djeca iza šutnje, svaka medalja ostaje nedovršena, svaka čast polovična i svaka nagrada moralno upitna.
I upravo u tom paradoksu — između brige za travu i brige za čovjeka — započinje borba za istinsku pravdu.
Jer tek kada zaštitimo najslabije među nama, moći ćemo reći da smo zaštitili i svijet u kojem živimo.
Bojan Jovanović
Leave a Comment