Podjeli

„Pacovski kanali SPC“ nisu samo metafora — oni su slika jednog duboko ukorijenjenog problema: šutnje, zatvorenosti i osjećaja da za neke vrijede druga pravila. To nisu nužno tajni hodnici od kamena, već nevidljive linije lojalnosti, utjecaja i zaštite koje su se godinama gradile između crkvene hijerarhije i struktura moći, nekada otvoreno, nekada prikriveno.

Najmračniji dio tih kanala vezuje se za optužbe za seksualno zlostavljanje. Kada se takve priče pojave — a pojavljivale su se — reakcije često dolaze kasno, šturo ili nikako. Umjesto jasnog presjeka i odlučne zaštite žrtava, javnost nerijetko dobiva zid šutnje. Upravo ta šutnja rađa sumnju: je li važnije očuvati ugled institucije nego zaštititi najslabije?

Problem nije samo u samim optužbama, već u načinu na koji se na njih odgovara. Kritičari ukazuju na obrazac: relativizacija, prebacivanje odgovornosti, pa čak i diskreditacija onih koji progovore. U takvom ambijentu, svaki novi slučaj — bio dokazan ili ne — dodatno urušava povjerenje.

Ali „pacovski kanali“ ne završavaju tu.

Kroz povijest, Srpska pravoslavna crkva je često bila u složenom odnosu s državom. Od razdoblja socijalističke Jugoslavija, gdje je balansirala između pritiska i opstanka, do suvremene Srbija, gdje se sve češće prepoznaje kao partner vlasti u oblikovanju društvenih narativa. Taj odnos nikada nije bio jednostran — ali je često bio netransparentan.

Danas kritičari govore o preplitanju interesa: politička elita dobiva moralni legitimitet, dok Crkva dobiva prostor, utjecaj i zaštitu. U takvom sustavu postavlja se pitanje — tko kontrolira koga i gdje nestaje odgovornost? Kada institucija koja bi trebala biti moralni korektiv postane dio iste strukture moći koju bi trebala preispitivati, prostor za zloupotrebe se širi.

Upravo tu se metafora „pacovskih kanala“ produbljuje. Nisu to samo putevi za skrivanje skandala, već i za cirkulaciju utjecaja — kanali kroz koje se problemi ne rješavaju, već preusmjeravaju, ublažavaju ili guraju izvan vidokruga javnosti.

To ne znači da je cijela Crkva takva, niti da unutar nje ne postoje ljudi koji se tome protive. Naprotiv — postoje glasovi koji traže istinu, transparentnost i odgovornost. Ali ti glasovi često ostaju tiši od sustava koji je navikao štititi sam sebe.

Zabrinutost zato nije samo moralna, već i društvena. Kada se izgubi povjerenje u institucije koje pretendiraju na duhovni autoritet, posljedice nisu ograničene na vjeru — one zahvaćaju čitavo društvo.

„Pacovski kanali SPC“ su, na kraju, upozorenje. Ne nužno o zavjeri, već o opasnosti zatvorenih sustava. Jer tamo gdje nema svjetla, gdje nema odgovornosti i gdje se pitanja dočekuju kao napad — uvijek postoji rizik da istina ostane zakopana.

A bez istine, nema ni povjerenja.

Bojan Jovanović


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.