Sve u životu ima svoj početak i svoj kraj, tako i šesnaest godišnja vladavina Viktora Orbana u Mađarskoj. Govori se o sismičkoj, temeljitoj, političkoj promjeni, no kao i sve u politici treba ovu promjenu uzesti s rezervom, with a grain of salt.
Šesnaest godina u politici, na vrhu, je dug rok, ako ništa drugo, razlog, vrijeme je za promjenu. To nije prvi takav slučaj u svijetu, u demokraciji, za razliku od autokracije gdje vrijeme izgleda ne dolazi u obzir, kao sto je slučaj sa Orbanovim prijateljom, kolegom, Vladimirom Putinom, s kojim je tokom godina imao bliske odnose i možda bio najvažniji razlog da su mnogi u svijetu, pogotovo u EU, odahnuli vidjevši rezultate izbora.
I to nije bila samo pobjeda nego totalna pobjeda gdje je nova stranka Tisza, novog premijera Peter Magyara, dobila dvo trećinsku većinu u paralmentu, nezamislivo za unazad godinu dana. Za vidit je dali će nova mađarska vlada sa takvom većinom tokom vremena isto tako postati kvazi autokratska kao što je bila Orbanova.
Poznata je uzrečica da moć korumpira, a da najveća moć korumpira najviše, pa nije za čuditi se da ako nova stranka ostane isto toliko dugo na vlasti da i ona neće postati korumpirana.
Činjenica je da se je tokom izbora malo čulo kakvi su planovi, ideje, nove stranke osim raskida uskih veza sa Moskvom i približavanja EU. Ovo drugo jer se radi o velikim novčanim sredstvima koje je EU blokirala dati Mađarskoj radi njenog veta za pomoć Ukrajini.
Izgleda da će mnogo toga od prijašnje vladine politike ostati nepromjenljivo, pogotovo pitanje ilegalne migracije koju je Orban uspješno zaustavio sa bodljikavom žicom na granici.
Pitanje manjina i izgubljenog takozvanog mađarskog teritorija prilikom razgraničenja nakon Prvog svjetskog rata (Trianonski ugovor 1920.) osjetljiva je tema u Mađaraskoj, koja se osjeća da je nepravedno izgubila dvije trećine svog tadašnjeg teritorija.
Jasno, Mađarska u to uključuje i Hrvatsku! To je od uvijek bio problem sa Mađarima, neovisno tko je na vlasti, da su oni uvijek vidjeli samo Veliku Mađarsku. Ako ikada otiđete u Povijesni muzej u Budimpešti i potražite Hrvatsku nečete je naći, samo Mađarsku od Karpata pa do Jadrana.
Winston Churchill je komentirao da u Europi ima tri hegemonističke zemlje: Prusija, Mađarska i Srbija. Sve tri su nestale, Velika Mađarska u Prvom svjetskom ratu, Velika Prusija (Njemačka) u Drugom svjetskom ratu a Velika Srbija u Domovinskom ratu.
Jednom je kip Bana Jelačića na Jelačić trgu (placu) u Zagrebu bio okrenut sa sabljom uperenom prema Mađarskoj dok ga tako zvani “osloboditelji”1947. nisu makli. Danas je on suprotno okrenut, estetički u redu ali ne simbolički!
Energetski će Mađarska i dalje primati jeftini plin iz Rusije preko Ukrajine a naftu (ne rusku) kroz Hrvatsku. Sa Hrvatskom ostaje neriješeno pitanje oko sudske udluske u slučaju Molova direktora Hernadija gdje Mađarska ne prihvaća osuđujuću presudu hrvatskih sudova.
Nezaboravimo da je novi premijer Peter Magyar svoju političku karijeru započeo u Orbanovoj stranci. Jedna od važnijih najavljenih ustavnih promjena nove vlade biti će ograničenje vlasti premijera na dva mandata, svaki po četri godine, a ne neograničeno, kao u slučaju Orbana.
Promjene u vlasti u Mađarskoj osjetit će se najviše u susjednoj Srbiji i Republici Srpskoj. Iako obe republike nisu članice često su zauzimale suprotne stavove politici EU. Republika Srpska, koja je ustvari dio Bosne i Hercegovine (BiH), sustavno je najavljivala otcijepljenje i tako ometala eventualni pristup BiH u EU.
Srbija je također igrala dvoličnu ulogu stavljajući se često na stranu Rusije vis a vis EU da bi u isto vrijeme i dalje tražila veze sa EU znajući koliko joj je ekonomski važna. Sa Orbanom su dijeli stav, oporbu, EU pomoći Ukrajini u njenom obrambenom ratu sa Rusijom.
Interesantna je bila uloga, politika, američkog predsjednika Donalda Trumpa vis a vis Orbana kojeg je ovaj par puta gostio u Bijeloj kući, i u predizbornoj kampanji nastojao pomoći poslavši dopredsjednika Vancea da ga javno podrži.
Trump je u Orbanu vidio ideološki bliskog partnera koji je bio spreman oduprijeti se tehnokratskom Briselu, woke ideologiji, koji je promovirao nacionalnu samobitnost i kontra ovisnosti o europskoj središnjici.
Sjetimo se da se je već u početku svog mandata Orban uhvatio u koštac sa Sorosovom institucijom koja već od 1979. promovira svjetsko otvoreno društvo, demokraciju i ljudska prava, što je u vrijeme još postojećeg Sovjetskog komunizma imalo i te kako veliki odjek.
Nažalost, nakon pada tog totalitarnog komunističkog sistema Sorosovo novo društvo, open society, donekle je preuzelo ulogu bivšeg sistema postavši kontra nacionalnim vladama i zajednicama., undermining njihovu national sovereignity.
Geroges Soros je porijeklom Mađar ali je svoje bogatstvo ostvario u SAD. U Mađarskoj je nakon pada komunizma otvorio svoje podržnice što ga je dovelo do sukoba sa vladom Viktora Orbana.
U Mađarskoj je vlada premijera Viktora Orbána glasni kritičar Sorosa, optužujući ga da koristi svoj utjecaj kako bi podrio suverenitet zemlje i promovirao pro-imigracijsku, pro-EU agendu. Orbánova vlada je tvrdila da su organizacije koje podržava Soros radile na utjecaju na nacionalne izbore u Mađarskoj financiranjem liberalnih političkih stranaka i medijskih kampanja. To je dovelo do sve većeg raskola između Sorosa i mađarske vlade (Wikipedia).
Ovaj sukob već je prilično star ali daje uvid u Orbanovu popularnost tokom godina, čija se politika zalagala za mađarske nacionalne interese često na uštrb širih međunarodnih interesa.
Dobiti četri uzastupna mandata nije mala stvar, znaći da je politika Viktora Orbana imala u prethodnim godinama snažnu podršku u društvu.
Ali, svaka dugoročna politika koja ako se ne renovira, prilagodi vremenu, počme gubiti tlo pod nogama. Oporba u Mađarskoj je dobila izbore ne toliko na bazi svoje politike nego radi toga što je društvo, pogotovo ono mlađe, osjetilo da je vrijeme za promjenu.
A to je često slučaj u mnogim demokratskim zemljama u svijetu. Mnoge vlade koje su već duže vremen na vlasti trebale bi se dobro zamisliti.
Stjepan Asić
Leave a Comment