Gogyōshi je moderna forma japanske poezije koja se sastoji od naslova i točno pet stihova. Naziv u doslovnom prijevodu znači „pjesma od pet redova”. Smatra se najslobodnijom formom japanskog pjesništva, jer nema stroga metrička pravila, za razliku od tradicionalnih formi poput haikua ili tanke.
Prvo gogyoshi djelo u ovome dijelu Europe
U izdanju udruge Alia Mundi objavljena je prva zbirka poezije panonskog gogyoshija naslovljena »Prozori duše«, autora i književnika Zvonimira Nemeta (rođenog 1952. godine u Inđiji).
Izdavač: Udruženje Alia Mundi
Urednik: Dr Ana Stjelja
Predgovor: Nikola Puzović
Recenzenti: Nikola Šimić Tonin i Aleksandar Mijalković
Više o djelu pročitajte putem poveznice: https://www.enheduana.com/post/objavljena-prva-zbirka-panonskog-gogjosija-prozori-duse-zvonimira-nemeta
Međ’ Panonijom i Jadranom
Predgovor
»Prozori duše«, djelo književnika Zvonimira Nemeta, pisano u gogyoshi formi – modernom stilu japanske poezije u pet stihova – u kontekstu samoga stila korelira s autorovom zbirkom »Miraz crnice«. Ovoga puta stihovi unose novu dimenziju introspektivnosti u čitatelja. Duša pjesnika se otvara poput prozora, što nam i sam naslov zbirke sugerira. Iznova se ponavlja motiv sjete i nostalgije koji je gotovo nerazdvojiv od rodnoga kraja.
Stihovima »Suza dušu pita«, »Trag praga« ili »Temelj mojim pjesmama« zadiremo u Nemetovo čuvstvo koje se savršeno interpretira ovom kratkom formom. »Moja Inđija« izravno i pitko, što i karakterizira gogyoshi, besjedi o rodnome gradu autora. Iznovično ulazimo u svijet panonskog pejzaža. Flora i fauna su tek ornamentalni dodatak koji dočarava relikt prošlosti; ono što je ostalo u sjećanju. Svoj panonski nemir pjesnik povremeno nastoji ugasiti mirisom mora, borova i smilja na priobalju, tražeći u tom mediteranskom kontrastu prijeko potreban počinak.
»Školjke nestalog mora« donose sljedeće stihove: Stoljećima je tu trajao život / Pragovi su nijemi svjedoci / Kultura je prenošena generacijama / Školjke nestalog mora su dokazi / O priči bez završetka. Pjesma koja govori o kontinuitetu različitosti, prenosu kultura, gotovo gradi kronološku vječnost koja je neizvjesna. Stihovi bude tu prijeko potrebnu primjesu egzistencijalizma koja zapravo suptilno poručuje kako je individua tek zrno pijeska jednoga vremena te iako se bivanje perpetuira – uvijek moramo biti svjesni trenutka i onoga što pred nama pojedinačno uistinu predstoji.
Takav trzaj prepoznajemo i u prvoj po redu pjesmi »Kad me ne bude«, gdje autor prihvaća sudbinu svojevrsnog imanentnog nestanka, ali isto tako samome sebi nudi utjehu kroz validaciju utrošenog vremena – sve su godine bile njegove, a u njima će ostati i kada ga ne bude. Sinteza nostalgije za rodnom grudom i egzistencijalnog propitkivanja je neminovna. Možda se upravo tu ogleda sav taj besmisao koji stoji iza pojedinih koncepata, u sukusu ljudske patnje i bremena koje za sobom nosi vrijeme u širem smislu. Nemet ciljano pozornost predaje svakodnevnim doživljajima te kroz kratke opise malih trenutaka unosi dozu optimizma i tako reminiscentno nanosi kolor na slikarsko platno.
Nikola Puzović, publicist
- kolovoza 2026.
Knjigu možete čitati putem priložene poveznice: https://issuu.com/udruzenje.alia.mundi/docs/zvonimir_nemet_prozori_duse
Leave a Comment