Nacija kao kolektiv jest sociološki, kulturni i politički konstrukt te je kao takva genetički inkoherentna. Kao netko tko je nezavisno pokazao afinitet prema onomastici (imenoslovlju) i genetičkoj genealogiji, ovoj sam temi pristupio inokupno, ponajprije istražujući vlastito podrijetlo, ali i dekonstruirajući ustaljene etnocentrične narative.
Želja mi je izdvojiti pokoje misli Oca Domovine dr. Ante Starčevića, one koje se rijetko citiraju ili parafraziraju. Kada je riječ o temi tzv. »miješanih brakova«, u kontekstu potencijalnih aporija, odnosno poteškoća u političkoj (nacionalnoj) raznolikosti subjekata, ali i definiranju identiteta uopće, referirao sam se i kroz seriju vlastitih tekstova »U metafizičkim okovima realnacionalizma«. Realnacionalizam je u ovom kontekstu kao svojevrsna kovanica koja ima višestruko značenje, no služi za poimanje svih fenomena, odnosno negativnih aspekata nacionalizma – bilo da je riječ o analogiji u kontekstu realpolitike ili pak štetnim posljedicama. Tu sam i sâm pisao o nacionalizmu na mikroplanu – kao realnom i opipljivom obliku svakodnevice, odnosno nužnosti interakcije i proživljavanja identitetske stvarnosti. Pogotovo je zanimljivo takvo što kada dolazi iz manjinskog pogleda na društveno-političku zbilju te identitetsko-nacionalnu diferencijaciju.
Ovdje je potrebno naglasiti kako je riječ o promatranju fenomena, a katkad i metaforičkom opisu nacionalizma kao »nužnog zla«, jer olako može doći do zabune gdje bi čitatelj mogao pomisliti kako autor piše s nekog anacionalnog gledišta, što bi samo po sebi doista predstavljalo paradoks. Iako pristupam inkluzivno te iako napominjem da je nacija genetički inkoherentna, mišljenja sam kako je i tu nužno napraviti svojevrsnu distinkciju, pa naglasiti kako postoji i veći udio svojevrsne genetičke koherencije na određenom podneblju ili eventualno unutar jednog nacionalnog korpusa. Naravno, genetička (i kulturna) bliskost katkad se i zlouporabljuje.
Možda kao primjer mogu navesti jedan od prethodnih tekstova, naslovljen »Genetički fond dalmatinsko-hercegovačkog kompozitnog terana kao objekt ideološke aproprijacije i etnocentričnog imperativa«, gdje zapravo pišem o deficitu I2 haplogrupe na području uže Srbije, za razliku od starohercegovačkog ili dalmatinskog predjela. Kada to sagledamo, pa i neke kulturne, gospodarske i ine značajke, onda nam je jasno što jednoj naciji jest geostrateški interes, odnosno dobivamo odgovor na naše »zašto«. Prije svega, ovdje je fokus na užem južnoslavenskom području. Prema tome, neću pisati o nacijama u širem smislu uopćeno.
»Kroz prosvjetljenje moraju nastati ženidbe među onim različnim vjerama i pasminama; time se moraju pasmine približiti i pomiriti«, A. Starčević, Djela, III, Na čemu smo, str. 401.
Je li takvo što iluzorno? Upravo o tome pišem u kontekstu te potencijalne problematike, s užeg identitetskog, odnosno političkog poimanja. Možemo reći da vrijedi nominalno. Dakako, ovime dekonstruiramo uvriježene mitove…
Priloženi citat je istaknut i na 46. stranici »Političkih spisa Ante Starčevića« (Znanje, Zagreb, 1971. – ciklus: Hrvatska politička misao XIX i XX stoljeća) gdje se navodi kako autori poput K. Šegvića, B. Drechslera i V. Bogdanova nastoje demantirati optužbe za rasistički sentiment koji je tobože gajio Otac Domovine. Napominje se kako Starčević »izričito zahtijeva miješane brakove«. U ovome dijelu djela pobijaju se negativne konotacije, odnosno pogrešno tumačenje vezano za čuvenu Starčevićevu kovanicu »Slavoserb«.
Nikola Puzović
Hrvatski društveno-politički aktivist i publicist iz Vojvodine
- rujna 2026.
Leave a Comment