By Otmica venezuelanskog predsjednika od strane oružanih snaga SAD predstavlja jedan novi
korak u međunarodnim odnosima. Uglavnom je pitanje pravnog aspekta, urušenje
međunarodnog prava, ne poštivanje imuniteta izabranih dužnosnika vlada u svijetu.
Nije rjeć o presedanu jer ovo nije prvi potez ovakve vrsti. U najnovije doba Putinova invazija
Ukrajine nas upućuje da vojna sila može biti upotrebljena izvan legalnih granica ako je to u
interesu specifične svjetske sile.
Nezaboravimo da iako se radi o vojnoj ruskoj invaziji na Ukrajinu, što nije slučaj sa otmicom
venezuelanskog predsjednika, da je jedan od ciljeva prilikom napada na glavni grad Kiev bila
neuspjela otmica ukrajinskog predsjednika od strane specijalnih ruskih postrojbi.
U tom smislu, Trump se može pozvati na Putina, kao presedan njegovoj intervenciji u
Venezueli. Putin se odlučio za invaziju neovisno dali se američka administracija s time
slagala ili ne. Isto tako ni kineski predsjenik neće se obazirat na Trumpa ako odluči napasti
Taivan, što duže vremena prijeti.
Dali se mi slagali sa Trumpovom odlukom ili ne, dali je mi smatrali kršenjem demokratskih
načela, sve je to nevažno jer za očuvat demokraciju katkada je potrebno ne-demokratski se
ponašat pogotovo kad je riječ o režimima koji se ne drže demokratskih pravila.
Sa ovim svojim činom Trump je ustvari dao do znanja da je odlučan političar kojeg se treba
ozbilno shvačati. Samo to od velike je važnosti, kao upozorenje za mnoge ne demokratske
režime što ih čeka.
Trgovina drogom koja je išla iz Kolombije preko Venezuele i završavala u SAD je jedan od
ključnih razloga Trumpove intervencije. I to nije prvi puta, sjetimo se isto tako
spektakularnog napada na nekadašnjeg panamskog diktatora Norijege 1989.-90. vojnom
intervencijom u zemlji, njegovim uhićenjem i suđenjem u New Yorku.
Ovdje se SAD može slobodno pozvati na Monrojevu doktrinu koju je uveo američki
predsjednik James Monroe još 1828. da bi se zaustavio mogući europski kolonijalizam u
Južnoj Americi. Svako strano upljetanje u kontinent se smatra prijetećim činom.
Sjetimo se da se je nedavno Maduro javno pohvalio Putinovom podrškom njegovom režimu.
Također, manje poznata cinjenica je da su strane sile duboko upletene u vođenju zemlje, kao
na pr. Iran i Kuba putem svojih tajnih službi, pruživši sigurnosnu mrežu režimu.
Iako na prvi pogled ova intervencija u Venezueli izgleda kao čisto jedna lokalna stvar ona i te
ako ima šire posljedice, na svijet općenito, pa tako i na Hrvatsku, pogotovo u smislu njenog
članstva u EU.
U svom novom mandatu Trump je zaoštrio svoj stav vis a vis EU. Uz traženje da ova poveća
svoj udio u održavanju NATO-a sad se ta politika proširila ratom u Ukrajini gdje Trump želi
naći neki kompromis sa Rusijom koji na izgled EU ne odobrava.
Tu će ne samo vojna moć imati presudnu odluku nego jasno i ekonomska sila. Jedan od
mamaca američke intervencije u Venezueli je nafta. Riječ je o najbogatijim zalihama nafte na
svijetu, neiskorišćene radi ranije nacionalizacije što je prouzrokovalo američki embargo.
Hugo Chavezova revolucija iz 1999. socijalistički orijentirana koju je od 2013. nastavio
Maduro, umjesto da oživi i obogati Venezuelu doprinjela je njenoj propasti. Miljuni ljudi su
napustili zemlju, naftina industrija opala je za polovicu od nekadašnje proizvodnje.
Trump želi naftinu industriju oživjeti, vratiti američke nacionalizirane firme i učiniti da
zemlja od toga ima koristi. Sličnu politiku Trump vodi i u Ukrajini gdje želi okupirani
Donbas pretvoriti u neutralnu ekonomsku zonu u čiji razvitak bi učestovali uz Ukrajince Rusi
i Amerikanci.
Drugim riječima radi se o podjeli interesa, uglavnom između vodećih svjetskih sila, a to su uz
SAD Kina i Rusija. Ostaje pitanje gdje je tu EU, dali za nju ima mjesta? Ustvari kakva je
budućnost EU kao multinacionalne zajednice među kojima je jasno i Hrvatska.
Dosadašnja politika RH je bila vezanost za politiku EU, uglavnom pod izlikom da se na taj
naćin mogu izvući fondovi potrebni za razvitak zemlje. Tim fondovima polako dolazi kraj i
RH u isto vrijeme ima pozitivnu politiku prema SAD. Tu politiku treba nastaviti i ojačati.
RH je važan partner za SAD na jugu Europe, neka vrst tampon zone ruskom širenju na jug,
Balkan. Strateški posjeduje more i s time pristup Središnjoj Europi, specifićno putem jedinog
središta za uvoz ukapljenog prirodnog plina, LNG terminala u Omišlju.
Jedan od ključnih problema EU je kako postići suglasnost svih zemalja članica pogotovo po
pitanju vanjske politike. EU nedostaje odlučnost, a s time gubi i moć koju ekonomski i
politički ima. Primjer RH to najbolje prikazuje, na jednu ruku Pantovčak vodi svoju vanjsku
politiku a Banski dvori svoju.
Silu se nesmije nagraditi to je svakome jasno ali u isto vrijeme svaka kriza ima svoj kraj.
Pitanje je dali pustiti da stihija privede rat u Ukrajini kraju sa još neizmjernim žrtvama ili se
to može dogovorom, ostvarenjem mogućeg, već ranije ostvariti.
EU se sve to više pretvara u jednu nefunkcionalnu tehnokratsku tvorevinu, preteškom na
vrhu, s prevelikom birokracijom koja postoji radi sebe. Liberalna, anacionalna u duhu, bez
smjernica, udaljena od svoje povijesne krščanske baze. Teži nekom građanstvu, po poznatoj
komunističkoj paroli “radnici (građani) svijeta ujedinite se”!
Suprotno tome pojavljuje se sve to više nacionlističke struje, koje drže do svoje
nacionalnosti, svoje posebnosti, svog jezika, kulture i do svoje vjere. Te države traže bolju
kontrolu svojih granica, smanjenje broja migranata, ukidanja prava na azil i woke ideoligije,
vračanja na krščanske podloge na kojima je sagrađena zapdnoevropska civilizacija.
Izgleda da je to politka nove Trumpove vlade koja redom čisti sve liberalne naslage prijašnje
američke administracije što je dovodi u sukob sa stavovima EU. Hrvatska tu treba da budno
pazi, bira svoje buduće smjernice. Dali će i dalje slijepo slijediti direktive iz Brisela ili će biti
ne samo promatrač nego i sugovornik u novom svjetskom poretku!
Stjepan Asić
