Novi roman Katarine Pejaković povezuje iseljeništvo i Domovinu…

Diljem svijeta živi i radi na desetine, pa i stotine tisuća Hrvata. Neki od njih, poput Katarine Pejaković, svoj su život uz ostalo posvetili i pisanju i objavljivanju knjiga.

Žalosno je i jadno što većinu tih knjiga ne nalazimo barem na policama hrvatskih knjižara, a još je neshvatljivije što iznimno malo ili gotovo ništa ne znamo o toj silnoj literarnoj produkciji naših iseljenika.

• „Svatko tko je i na kratko vrijeme živio u iseljeništvu zna da svaki iseljenik ima svoju priču, često neispričanu. Neke su slične, druge toliko različite, a sve imaju neku svoju tragediju, čak i kad ona sretno završi. Pitamo se, može li tragedija sretno završiti? Mislim da može ako iz te tragedije izađemo kao bolji ljudi, jači i odgovorniji. Postoji izreka: „Ono što te ne ubije, ojača te!“ Užasi koje pobijediš čine te snažnijim, otpornijim i boljim čovjekom“ – ističe u uvodu svog novog romana „Upu co sam ga“ Katarina Pejaković, sve poznatija hrvatska spisateljica koja živi u Kanadi.

U knjizi je objavila šest iznimno zanimljivih priča, od kojih je teško neku posebno izdvojiti, jer sve zajedno čine  zanimljivu literarnu cjelinu.

Priče su interesantne i  iz razloga, jer su istinite, a sakupljene su, prema riječima autorice, nakon razgovora s hrvatskim iseljenicima, pa se iz njih može svašta razabrati, poglavito ono što nismo znali o životu ljudi koji žive i rade daleko od Domovine.

Na taj način umnogome je približena daleka dijaspora s hrvatskom Domovinom i obrnuto.

Pejaković piše i objavljuje s ciljem da se i tzv. obična kanadska čitalačka publika upozna s Hrvatskom, ali i njezinom borbom za samostalnost.

Stoga, ovaj roman, ove priče, privlače ne samo zbog vrhunskog stila i literarnog izričaja, nego i zbog tema koje je autorica odabrala, uvijek stavljajući na prvo mjesto  i temeljne vrijednosti hrvatskog naroda, poput vjere, ljubavi prema obitelji, dom i Domovine.

Ovo nije samo roman, ovo nisu samo priče, to je i dokument o jednom vremenu, ljudima i događajima o kojima smo dosad nažalost malo  znali.

Od iznimne važnosti bilo bi da se u Hrvatskoj osnuje i knjižnica s literarnim djelima hrvatskih iseljenika-pisaca, a u kojoj bi se mogli upoznati i s čudesnim bogatstvom pisane riječi, od knjiga do novina, koje objavljuju Hrvati od Australije do Kanade!

Mladen Pavković