Nešto, što nije ništa, bilo bi uništeno, te ne bi moglo nositi najvišu idejnu snagu defenzivne kategrije, hrvatsku državnu ideju, vlastitu nacionalnu ideju. – Ivan Oršanić
U defenzivnoj kategoriji, nastavlja Oršanić, ”sačuvana je hrvatska nacionalna ideja u imperijama Austrije, Mađarske i Turske; sačuvana je nakon I. svjetskog rata u srpskom i talijanskm imperiju, pod kontrolom engleskog i francuskog imperijalizma; sačuvana je za vrijeme II. svjetskog rata u njemačkom i ruskom imperijalizmu, te konačno od 1945. do 1991. u zločinačkom srpsko-komunističkom terorizmu.” (Ivan Oršanič , Vizija slobode, Buenos Aires, 1979.)
Dakle, hrvatski politički i vjerski čelnici bili su stoljećima u ulozi tuđih interesa, u postrojbama za ratne potrebe – obrane i napada, ali izvan mogućnosti za stvaranje samostalne države hrvatskog naroda u povijesnim i etničkim granicama, sve do uspostavom Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine.
Međutim, današnji politički i vjerski kadarovi imaju slobodnu i samostalnu, donekle i demokratsku (geografski – minimalnu!) državu hrvatsku, općenito govoreći, današnje generacije imaju intelektualne i stručne sposobnosti, ali nemaju domoljubni i duhovni odgoj (ima izuzetaka), niti imaju uređeno institucionalno nacionalno obrazovanje, manjka im usredotočnost na hrvatsku državnu ideju, to jest vlastitu nacionalnu ideju.
Pobjednički Hrvatski obrambeni rat (1991.-1995.), nažalost nije točno definiran prema zajdeničkim oslobodilačkim vrijednostima, već po naslov – ”Domovinski rat” što upućuje na bratoubilački rat. Dakle, Sabor bi trebao ispraviti naziv pobjedničkom ratu, a netom će biti ispravljene i druge negativnosti koje nose teške posljedice, jer svijet misli da je u Hrvatskoj bio ”Građanski rat”, a srpska vanjska politika, i petokolonaši u RH, upravo tako i tumači u diplomatskim krugovima i medijima u svijetu.
Stoga treba pobjednički Hrvatski obrambeni rat postaviti na čvrste temelje, onda će biti drugi i drugačiji odnosi između Hrvatske i Srbije, Hrvatske i Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Hrvtske i EU, Hrvatske i svijeta i – unutar Hrvatske, gdje će agresori biti nazvani pravim imenom, a ratni zločinci biti indentificirani i odgovorni za počonjene zločine – i također zaslužno biti kažnjeni. Čak, mišljenja sam, da bi u Hratskoj trebalo uvesti smrtnu kaznu, zbog količine stravičnih zločina, za sve one koji su ubijali nevine ljude, žene i djecu samo zato što su po rođenju bili – Hrvati.
Hrvatski neprijatelj – zločinac Tito
Vjerujemo da nema nijedne Hrvatice ni Hrvata u Hrvatskoj, i u svijetu, kojima nisu poznati zločini ”druga” Tita čije je ime na popisu među deset najveći zločinaca dvadesetog stoljeća. Tito je najodgovorniji za pokolj oko 500.000 hrvatskog naroda, u ratu i poraću, među kojima je bio veliki broj pripadnika Hrvatskih oružanih snaga – domobrana i ustaša. Njapoznatiji pokolj nosi zajednički naziv – Bleiburška tragedija, u što je uključena i Kolona smrti ili Križni put, čije masovne grobnice još sve nisu ni istražene, jer državne vlasti u RH su ukinule Komisiju koja se je bavila pronalaženjem jama, rudnika i provalija u koje su bacana ubijena tjela, a mnoge su žrtve bili spaljeni živi i mrtvi čiji posmrtni ostaci nikad neće biti pronađeni, ali njihov nestanak znaju ucviljene obitelji i župni uredi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Zločinac Tito već je mrtav 40 godina, ali u Hrvatskoj neki misle da je samo privremeno ”promijenio adresu boravka” i da će na bijelom konju doći u Zagreb na ”Trg žrtava fašizma” – jučer. Zanimljivo zlo je raskoš, koju je nešto lakše optužiti nego je ukloniti. (Max.IX)
Dok se zločinac Tito ”grije” u Paklu, mi ćemo naglasiti samo neke činjenice, u jednom kratkom razdoblju, o njegovom raskošnom životu i blagostanju u komunističkoj Jugoslaviji:
”Od 1958. – 1963. godine 40% direktora privrednih poduzeća imalo je samo osnovu ili nepotpunu srednju školu. Ni četvrtina komercijalnih i financiskih direktora nije imalo srednju školu. 55% zaposlenih su priučeni i nekvalificirani radnici, službenici s nižom spremom i pomoćno osoblje. Od svih diplomiranih ekonomista ni polovica nije radila u privredi, a 69% službenika nije imalo srednju školu. Nekvalificirani i polukvalificirani radnici činili su 41,9 % u ukupnom brju zaposlenih u jugoslavenskoj privredi. Od 20.000 nositelja partizanske spomenice 1941, koji su uživali najviše društveno uvažavanje u vladajućoj strukturi Jugosalvije od njih 14.544 nije imalo nikakvu izobrazbu njih 1.819, osnovnu školu je imalo njih 6.245, a nepotpunu srednju školu 6.480.
– Nepotizam je bio očit na svakom koraku. U državnom sekreterijatu inozemnih poslova radilo je 35 bračnih parova, 22. braće i sestara, 62 bliža i dalja rođaka. Što se tiče faraonskog Titovog života, evo samo nekoliko pojedinosti:
– Podkraj svibnja 1946. Tito je krenuo na petnestodnevni posjet Staljinu. Za vrijeme posjeta na adresu protokola ministarstva inozemnih poslova SSSR-a Moločkova iz Beograda je stiglo slijedeće pismo. ‘Prema naredbi maršala Jugoslavije obraćamo Vam se s molbom da predate priložene skromne darove u znak zahvalnosti poštovanog maršala slijedećim osobama: kći Staljina platinasti sat s briljantima, supruzi g. Molotova zlatni sat s briljantima, kćeri Molotova zlatnu naruknicu, supruzi Mikojana zlatni sat marka ‘Patek’, supruzi g. Ždanova zlatni sat marke ‘Jugo’, supruzi g. Berije zlatni sat marke ‘Eterna’, supruzi g. Bulganjina zlatni sat marke ‘Revju’, supruzi jednog tužitelja platinesti prsten, supruzi g. Dokozova zlatni sat ‘Eterna’, a supruzi Tolbuhina platinesti prsten. ‘
– 1953. Tito odlazi 2 mjeseca na turneju po Indiji i Burmi sa 45 sanduka različitih darova. 1956. Tito odlazi ponovo u Moskvu sa 12 sanduka darova. Prema podacima njegovog protokola to je njegov budžet stajalo 5.277.500 dinara. 1958. je ponovo na turneji u Indoneziji, Burmi, Indiji, Cejlonu i Etopiji u trajanju od 95 dana.” (Nina Krznarić, 29.11. 2016.)
Dosta je. Ne ćemo dalje nastaviti s iznošenjem turneja jugoslavenskog diktatora po Aziji i Africi i davanje darova, dok je u isto vrijeme lojalistima i ”kvalificiranim” radnicima u socijalističkom društvu osigurao privilegije, čime je zadužio sljedbenike koji ga i danas obožavaji i ljubomorno čuvaju uspomene na jednonoga raskošnjaka i rasipkuću na uštrb ”voljenog radnog naroda.”
Nije nikakvo čudo da je zločinac Tito tako dobro živio i uživao u krvavom komunističkom režimu , ali kako je moguće, nakon tolikih spoznaja o zločinu kojeg je počinio nad hrvatskim narodom u tijeku i nakon II. svjetskog rata i poraća, da se i sada, nakon 25 godina od pobjedničkog Hrvatskog obrambenog rata veličaju ”zasluge” Titu, koji je rekao: ” Da će prije Sava poteći uzvodno nego Hrvatska postane samostalna država.” Mentalni bolesnici i danas mu odaju počasti, mada je očito da – Sava ne teče uzvodno!?
Hrvtski narod još plaća mirovene NOR-a i JNA, a mnogi gradovi imaju ulice i trgove koji nose ime zločinca Tita!?
Naime, u RH ima na popisu oko 137.00 bivših boraca NOR-a i preko 67.000 bivših pripadnika JNA; 16.125 udbaša čija su primanja 3.925 kn; 43.557 partizana, čija su primanja 2.683 kn; 11.540 JNA kadrova čija su primanja 3.026; 382 kumnistička funkcionrera čija su primanja 2.913.
Dakle, hrvatski narod u svojoj slobodnoj i nezavisnoj Državi Hrvatskoj, nakon skoro pola stoljeća robije, progona i ubojstva u srpsko-komunističkoj Jugoslaviji, plaća mirovine svojim ubojicama!? Da li u RH ima na popisu ijedan hrvatski vojnik, domobran ili ustaša, koji prima mirovinu? Nema, oni su ”umirovljeni” u masovnim grobnicama, jer su se borili za Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Prominentan partizan Vicko Krstulović, bio je jedan od najpoznatijih krvnika u rušenju Nezavisne Države Hrvatske. Kao ministar u komunističkoj Hrvtaskoj naredio je i potpisao jedan od najgnjusnijih zločina koje čovjek može učiniti: prekopati i uništiti groblja i počivalištva mrtvih. Ovdje donosimo glavni dio naredbe (broj 2.811/45 od 6. srpnja 1945.):
”Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se raznavalo mjesta, gdje su se dizala takva groblja.” Dakle, izbrisan je netragom svaki znak nad grobovima, a groblje preorano. Što je Ivo Soljačić vidio u Mirogoju 1945.?: ”Umjesto groblja, svježe izorana zemlja. Nigdje nikakvog grobnog znaka. Usred te oranice vidjesmo očajne žene, većinom seljanke, crno odjevene s crnim rupčićima na glavama kako kleče i traže grobove svojih nedavno poginulih sinova.” (Izvor:narod.hr) I Bog plače s ucviljenim majkama. Neka zemlja ne bude teška njihovom pepelu! (Ov. Amor.)
U Republici Hrvatskoj (da ih ne imenujem pojedinačno) ima nekoliko desetaka ulica i trgova koji nose ime zločinca Tita; ima mnogo gradova čiji je ”počasni građanin” – Tito, među ostalima: Zagreb, Split, Osjek, Karlovac, Nova Gradiška i još nekoliko gradova diljem Hrvatske.
Da se ne dobije dojam, da je metalni radnik Tito – ”dika” hrvatskog naroda i ‘bratstva i jedninstva” dobio samo počasne ulice, trgove i počasno građanstvo, on je također dobio i akademska priznanja, gdje je među ostalima, postao počasni član JAZU u Zagrebu. Podsjetimo da je JAZU mijenjala u naslovu slovo ”J” u slovo ”H” dva puta u 159 godina povijesti: 1941. u NDH i 1991. nezavisnoj RH, ali idejno je ostala dosljedna utemeljitelju biskupu Josipu Juraju Strossmayeru, što znači da je Tito, nakon 40 godina smrti i nakon 25 godina pobjedničkog Hrvatskog borebenog rata – još aktualni i ”aktivni” počasni član H (J)AZU-a !!!
Fašistička Srpska ”pravoslavna” crkva u Hrvatskoj
Pisao sam u nekoliko navrata o sotonskoj Srpskoj ”pravoslavnoj” crkvu u Hrvatskoj, koja je najodgovornija za poticanje mržnje među hrvatskim pučanstvom katoličke i pravoslavne vjere; koja je najodgovorna za tri rata i milijunske žrtava, kako hrvatskih katolika tako i hrvatskioh pravoslavaca, a materijalne štete su neprocijenjive.
Međutim, nameće se drugi dojam o ”mirotvornoj” ulozi srpskih partijarha prema riječima predsjednika Srbije Aleksandra Vučića na sahrani patrijarha Irineja u Beogradu (22.11.2020.): ”Irinej je srpstvo stavljao iznad svega… Njegov život imao je cilj Boga, ljubav i Srbiju i, ne manje od toga, celokupan srpski narod ma gde da živi… Nejegova Srbija bila ona koju je sam stvorio – Srbija mira, koja razume, koja okuplja… koja ne ume i nema potrebe da mrzi”, poručio je Vučić. (citati su originalni). Među ostalim, još je naglasio zaslugu Irineja, koji je ”uvero papu Franju da ne proglasi Stepinca svecem.” Nakon ovoga, ničem se više ne treba čuditi (Nil admirari)! Saamo bi mogli podsjetiti Vučića: ”Kada je tijelo mrtvo, ništa ne koriste suze, jecaji i – laži.” (Paling. IX)
Plenković će od Srbije tražiti ratnu oštetu u iznosu od 43 milijarde eura.(!?) I vrijeme je!
Tražiti ratnu oštetu od Vičića, koju nikada neće dobiti sve dok je u Hrvatskoj riječ o ”Domoviskom rat”. Međutim, ima i drugi mogućnosti da se naplati ratnu štetu: konfiskaciju imovine SPC u RH, kao što učinile sve države odmah nakon oslobođenja od okupatora, također i druge nekretnine koje su u ilegalnom vlasništvu Srba u Hrvatskoj; obustaviti plaćanje mirovina srpskim i partizanskim ubojicama; obustaviti uzdržavanje srpskih ”kulturnih” institucija; zabraniti Pupovčevu četničku stranku i bilten ”Novosti”.
Ako treba Plenkovićv/Pupovčevoj vlade mi ćemo poslati popis nekretnina, ustanova i drušatavene imovine od kojih se Hrvatska može, treba i mora naplatiti za ratnu oštetu.
Ne smije se zaboraviti, da je kulminirala zvjerska mržnja fašističke SPC kad je hrvatski narod odlučio izaći (EXIT) iz Jugoslavije: nakon 1941. godine uspostavom Nezavisne Države Hrvatske i 1991. godine uspostavom nezavisne Republike Hrvatske, jer srpska politička i vjerska zahtjevnost prisvaja pravo, odnosno smatraju da su ”Hrvati katolički Srbi”, drugim riječima, da je Hrvatska ”provincija Srbije”.
Izdvojit ćemo samo dva primjera velikosrpske ideologije koja su bila uzroci stoljetnim zločinima nad hrvatskim narodom, sve u želji za aneksijom Hrvatske u Srbiji:
1) ”Srbija je postala kao država bez prekida. Anonimus reventanis nam predstavlja tri srpske države istog imena – Srbija, koja postoji istovremeno u Evropi, i to: prvo od Jadranskog Mora do Dunava, koju nazivamo Ilirskom Srbijom, druga od Dunava do Karpata, koju nazivamo Dockom Srbijom i treća od Karpata do Baltičkog Mora, koju nazivamo Sarmatonskom Srbijom.
– Od uspostavljanja Ninskog carstva, oko 2015. stare ere (stvaranja svijeta broji se od 3761. (stare ere) prije Krista, o.p.) pa sve do danas, to je za četiri hiljade godina, srpske državne tradicije nije prekinulo. Sve druge države su bile i propale, samo je Srbija vjećna.” (Đorđe Popović, glas Srbije.info)
2) ”Hrvati moraju sami, ako žele živjeti u zajednici sa Srbima, poklati sve ustaše a zatim pobiti sve katoličke svećenike i srušiti sve katoličke crkve.” (hrvatski-fokus.hr). Ovu je bila poslana poruka Radmila Grđića, hercegovački četnički politički vođa, jugosalvenskoj vladi u Londonu.
U prošlom stoljeću u Srbiji su se mijenjale vlade i vladari, od Aleksandra Karađorđevića do Aleksandra Vučića, kao i vjerski poglavari od Dimitri Pavlovića , Vernar Rosić, Gavrilo Dožić, Vukentije Prodonov,German Đorić, Pavle Stojević do Iranij Gavrilović bili su patrijarhi državotvorne Srpske pravoslavne crkve koja ja veličala sve srpske postojeće poredke i podržavala državni smjer, zastupala klerikalni legitimizam i bila na poziciji jugoslavenskog nacionalizma i Aleksandrove Šestosiječanjske diktature. Surađivala je s Anglikanskom i starogrčkom crkvom, protivići se Rimokatoličkoj crkvi.
Pravoslavna crkva, bila ona srpska ili ruska, odlučno se protivi ujedinjenju sa Rimom, te svaki pokušaj suradnje pape Franje sa patrijarhom Irenijem, bio je veliki promašaj na štetu katoličke crkve i šamar hrvatskom narodu. Papa Franjo nije valjda zaboravio, da je ukrajinski nadbiskup Jozafat Kuncewicz pokušao Ukrajinsku crkvu približiti Rimokatoličkoj crkvi, zbog čega je 1623. godine ubijen u Vitebaku, koga je rulja fanatika sasjekli sabljma i sjekirama i golo tijelo bacili u rijeku Dvinu. Papa Pio IX. proglasio je 1867. Josafata prvim svetim grkokatolikom. Parafrazirat ćemo Njegoša: Da ih se (pravoslavce i katolike) kuha u istom loncu ne bi se pomješali.
Dočim, ujedinjenje pokrajinskih pravoslavnih crkva u jednu srpsku crkvu proglasio je kralj Aleksandar I. Karađorđević svojim aktom 17. lipnja 1020. godine, a za patrijarha bio je izabran patrijarh Dimitri Pavlović. Podsjetimo, ”pokrajinske pravoslavne crkve”, koje je kralj Aleksandar aktom proglasio, su : Makedonija, Crna Gora, Kosovo, Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija. (izvor: hr.wikipedija. org)
Povijesnu istinu nedavno je potvrdio predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, među ostalim, da je: ”I dalje je riječ o agresivnom i nacionalističkom političkom djelovanju SPS”. Ovakvu istinu nije izgovorio ni jedan državnik u RH, mada se Hrvatska nalazi u gorem položaju agresivne SPS, nego što je slučaj u Crnoj Gori!?
Zaključna misao
U ovom osvrtu iznešene su povijesne činjenice koje su već nebrojeno puta bile obajavljene u člancima novina, časopisa i knjiga u hrvatskoj političkoj emigraciji, i nakon Hrvatskog borbenog rata u domovini tako i u dijaspori, ali vlasti u RH nisu nisu poduzele!? Dakle, kada je riječ o Titu i SPC u Hrvtaskoj – povijest je ne pomiče od 1945. godine! Dakle, mi koji želimo hrvatskom narodu osigurati trajni slobodu, trajni mir i prosperitet, moramo uvijek početi ispočetka uvjeravati naše državne predstavnike i čelnike političkih stranaka o potrebi nacionalnog osvješćenja. Istina pati, ali nikada ne umire. – Sv. Teresa iz Avile
Koliko još treba dokaza da se uvjeri predsjednika RH, predsjednika Vlade, predsjednika Sabora i zastupnike u Hrvatskom (državotvornom) saboru, da je nakon 25 godina postojanja neovisne Republike Hrvatske došlo vrijeme kad treba odkloniti uzroke smrtnonosne zarazne bolesti -Tita i SPC; da već jednom hrvatski narod može slobodno živjeti u svojoj domovini. Zašto su danas tolika iseljavanja mladog svijeta i cijele obitelji iz Hrvatske, koja je za svakog turista ili novog useljenika ono što je nekada bila Amerika- raj na zemlji?
Prije svega, potrebno je reći, da su mediji u RH najveći neprijatelji hrvatske državne ideje – vlastite nacionalne ideje, koji sustavno nazivaju hrvatski narod – zločinačkim, ali su dobro uhljebljeni u ”fašističkoj i nacističkoj” Hrvtaskoj! Naime, hrvtski narod dnevno gleda HRT-u vijesti, čita dnevne novine i tjedne magazine, meki gladaju uživo i sjednice u Saboru, onda nije čudo da se srame hrvatske sramote.
Zvonimir Hodak, u svojoj kolumni objavio je mišljenje malog Ivice o Hrvtaskom saboru.”Održavala se, naime, u razredu anketa tko su očevi Ivičinih kolega u školskim klupama. Jednom je otac policajac, drugome poštar, trećem mesar, nakon šankera… Jedino Ivica šuti k’o zaliven. ‘Reci Ivica što je tvoj otac?’ ‘Moj tata je… Moja tata je… muška striptizeta u klubu pedera. Pleše gol na štangi pred drugim muškarcima… Ponekad, kad mu dobro plate, uzme sobu u jeftinom motelu i paspava s njima…’ Učiteljica se u šoku izdera: ‘Doooosta!!!’ Odmah izvede Ivicu iz razreda…’Ivica, nije moguće da je to istina?! ‘Ma nije’, smiri je Ivica: ‘Moj tata je zastupnik u Hrvatskom saboru, ali me je bilo sram priznati to pred čitavim razredom.” Koliko god priča o Ivici izgledalo podrugljiva, u njegovom razmišljanju ima puno istine. Pitamo se, stvarno: koga zastupaju Plenković/Pupovčevi koalicijski zastupnici u Saboru?
Primjera radi, evo što je upravo objavljeno u dva srpsko-jugoslavenska dnevnika u Zagrebu, odnosno u režimskom tisku:
”Čak je i ‘nasljeđeno neprijateljstvo’ između glavnih antagonista, Srbije i Hrvatske, više je bila ratna propaganda nego povijesno breme. Deset godina nakon najstrašnijeg genocida u regiji – ubojstva tri do četiri stotine tisuća Srba od strane nacistikog ustaškog režima u Drugom svjetskom ratu – raspoloženje je bilo pomirljivije nego danas.”(jutarnji.hr)
Željko Jovanović: ”Nećete me ušutkati, ‘ZDS’ treba zabraniti, stalno nas sramoti šaka jada. Jasno i nedvosmisleno: Pozdrav ‘ZDS’ nedvojbeno je ustaški pozdrav i kao takav objektivno predstavlja simboličku glorifikaciju hrvatske varijante fašističko-nacističke ideologije i zločinačkog režima NDH.” (većernji.hr)
Nemože se zakonima ili odredbama nametnuti domoljublje hrvatskom narodu, ono se može samo i jedino usaditi i njegovati u obiteljima i školama, kao vjera u crkvama. Međutim, kad se vidi tko odgaja hrvatsku djecu, kakvu oni povijest uče i koliko toga vide negativnog u najosjetljivijim godinama odgoja i školovanja, dolazimo do spoznaje, da će hrvatski narod morat čekati najmanje pet novih naraštaja, da se domoljublje udomaći u Hrvatskoj i da pozdrav ZDS bude prihvaćen u narodu kao što je među vjernicima: Hvaljen Isus i Marija? Još kad mladež vide ili čuju, kako se progone oni koji su stvarali hrvatsku državu, kojim se skidaju činovi i oduzimaju odličja, sahranjuju ih bez vojnih i državnih počasti; već je 4.000 hrvatskih branitelja izvršilo samuobojstvo !?
”Zašto to dozvolajvamo mi hrvatski branitelji? Zašto se jalovo ubijaju hrvatski branitelji u državi, za koju se se borili?? Zašto ne uzmu u zagrlja jednoga zbog kojega se ubijaju. Za nas vrijedi u punini svoga značenja u svemu: ‘Nosce te ipsum’ (Upoznaj sebe!) ZDS! (Dragan Hazler)
Ovo su velika vremena – Došašće, vrijeme prije Božića gdje se vjernici pripremanju za doček novorođenog Isusa Krista. Ovo je vrijeme u kojem trebamo ispitati svoje ljudsko, kršćansko i hrvatsko dostojanstvo, vijernost Bogu, obitelji i hrvatksom narodu. Žalosno je, da mi moramo pisati i govoriti o strašnim zločinima, progonima, osvetama i mrđni u ovim velikim danima, ali Bog od nas traži da govorimo istinu, pa i pod cijenu života.
Naš voljeni sv. Ivan Pavao II. je rekao: Došašće nam govori kako Gospodin dolazi radi nas i našeg spoasnje, a to znači kako bi nas oslobodio od ghrijeha, povratio nam svoje prijateljstvo, prosvijetlio nam um svojom svjetlošću i zapalio nam srce svojomn ljubavlju.
Piše: Rudi Tomić
Leave a Comment