By - Širi dinarski krajolik i hrvatska politička povijest:
Do sada nije napisana cjelovita (istinita) povijest o tragičnoj dogodovštini koja se odigrala u razdoblju 1941-1945., na širem dinarsko-hrvatskom području. Prva razina se tiče uporabe naziva i pojmova naročito u akademskoj i intelektualnoj zajednici. Stroga je razlika između šireg dinarskog i balkanskog prostora kojem je razdioba (međaš) rijeka Drina: sve zgododogodovštine koje su se odigrale zapadno od Drine pripadaju hrvatskoj političkoj povijesti. EU birokrati i političari su, s ciljem teritorijalnog, gospodarskog i političkog proširenja, osmislili naziv i pojam „Zapadni Balkan“ i europskim sveučilištima i istraživačkim ustanovama preko sredstava finansiranja, dali u zadatak da ustrajavaju u znanstvenom obrazloženju ovog naziva premda ono ima ideološko objašnjenje. Bitna napomena: naziv i pojam balkanskog područja koji predmnijeva širi dinarski, izbačen je na površinu novinskog i javnog, dobrim dijelom znanstvenog života, kako bi se omogućilo stvaranje prve Jugoslavije, de facto proširene Srbije. Mnogi moderni istraživači društvenih odnosa svoj socijalni i akademski život grade na ideološkim nazivima. (Juljan Myftari, Ervin Kacin: Liberalism under pressure: A Manifesto-based study of political ideologies in the Western Balkans, Glasilo Cagita, Vol.1(March) 2025, Universitaria Bukuresti, str. 22-43, Izvor: academia.edu/128595513) Sukladno ovom liberalnom motrištu, u pojam „Zapadni Balkan“ pripadaju Hrvatska, Srbija, BiH i Crna Gora. Znanstvena činjenica: RH, BiH i dijelovi Crne Gore (Duklja, Diokleja) pripadaju širem dinarskom krajoliku i nerazdvojni su dio starije hrvatsko-bosansko-crnogorske političkoj povijesti. Upitna je ćudorednost modernih istraživača vođena isključivo izvorima novčanih sredstava i obećanim socijalnim položajem, kada pristaju na ideološke teze kako bi zadovoljile posebne prednosti krupnog kapitala budući oni odrađuju prljavi posao. Hrvatska je primljena u članstvo EU kao država zapadnog Balkana – premda se to kosi sa njenim zemljopisnim smještajem i nacionalnom povijesti – koja je jedina zadovoljila uvjete EU birokrata, političara koji zastupaju koristi krupnog kapitala smatraju neki istraživači. (Victoria Finn: Democracy in Croatia: From Stagnant 1990,s to Rapid Change 2000-2011, Glasilo International Political Science Review, str. 5, Izvor: doi.org/10.1177/0192512119863140) Rijeka Drina dijeli širi dinarski od šireg balkanskog područja iz čega proizilazi zaključak da se pretežiti dio događaja iz razdoblja II. svjetskog rata, odigrao na širem dinarsko-hrvatskom krajoliku. Kako u prošlosti tako i danas, dinarski krajolik je središte na kojem se odigrava ukupna hvatska državna, crkvena i politička povijest što upućuje na zaključak da narav ratnih događaja u razdoblju Drugog svjetskog rata treba promatrati sa stanovišta odnosa političkih i vojnih snaga na teritoriju koji je omeđen Sutlom i Rašom na zapadu, Dravom i Dunavom na sjeveru, Drinom na istoku i Dalmacijom na jugu. Dva glavna činitelja (oružane snage NDH i partizansko-četnički pokret) izvorište imaju na širem dinarskom teritoriju.
- Vojne, oružane i političke dogodovštine u II. svjetskom ratu smještene su
na širem dinarsko-hrvatskom području:
Prema tradicionalnim gledištima, rat je oružani sukob između vladara (Vidjeti: Hugo Grotius: The Right of War and Peace. Indianopolis, IN: Liberty Funds, 2005., str. 240), što nije otkriće premda se pojam rata i mira u 20. stoljeću bitno promijenio. Za klasične pisce, teorija rata predmnijeva pitanje odnosa između rata i pravde, ćudorednosti i etičnosti, iz čega proizilazi podjela na pravedne i nepravedne ratove. Sukladno nekim piscima, rat je stanje u kojem nasilje preovladava. (Nikolaos Psarro: The Nature of War, Glas. Conatus – Journal of Philosophy, 8(2), str. 457-475, Izvor: https://doi.org/1012681/cjp 35271, str. 459) što također nije znanstveno otkriće. Nasilje koje preovladava u ratu ima organizaciju, strukturu, vrh i bazu, središta u kojima se planira i donose odluke, vojsku i armije koje slušaju naređenje nadređenih. Vojska ili armije se dijeli na a) legitimnu, legalnu, službenu – npr. hrvatske oružane i obrambene snage u II. svjetskom ratu – i b) nelegalne, neslužbene – npr. partizanske oružane snage. Legalne oružane snage se pridržavaju međunarodnih pravila ratovanja a nelegalne ne pridržavaju iz čega proizilazi pojam partizanskog načina ratovanja. Sva zbivanja i događaji koji su posljedica nepoštivanja ratnih pravila, pripadaju u ratne zločine koji su podložni pravnom progonu i ne zastarijevaju. Na širem dinarsko-hrvatskom krajoliku u razdoblju 1941-1945., prepoznatljive su dvije osnovne vojne i oružane grupacije: prvo, hrvatske legitimne (NDH) obrambene oružane snage koje štite državni poredak i teritorijalnu cjelovitost države Hrvatske i drugo, nelegitimne, partizanske (četničke) oružane snage kojima je cilj uništenje države Hrvatske. Partizanski pokret u ovom razdoblju nosi neka posebna svojstva: 1) oružanog nasilja, 2) organizaciju, c) sadržava vojne odnosno pobunjeničke postrojbe, 3) koje služe unaprijed zadanim ciljevima (rušenje NDH i obnova druge Jugoslavije pod vođstvom KPJ), 4) vojni i politički vrh koji čine iste osobe i krugovi koji slijede upustva Komunističke Internacionale, 5) ne pridržavaju se međunarodnih pravila rata, 6) uporaba oružanih sredstava prema vojnim i civilnim osobama), 6) briše se razlika između bojišnice i pozadine, 7) uništava se privatna i državna svojina. Ovo je opis partizanskog načina ratovanja kojem se službene, legalne vojne i oružane snage ne mogu učinkovito suprostaviti jer ne poštuju pravila ratovanja: npr. kada jedan boksač slijedi pravila a drugi se služi svim sredstvima, to je neravnopravna borba.
- Priroda partizanskog načina oružane borbe:
Partizanski način ratovanja odlikuje stanje općeg – vojnog, oružanog, ideološkog i političkog – nasilja prema svima koji nisu njihovi sljedbenici bez poštivanja ratnih pravila. Jedina pravila su ideološka: tko nije sa nama, naš je neprijatelj. Poljedica: ideološka mržnja, počinjeni ratni i poslijeratni zločini iz ideološke mržnje i osvete bez pridržavanja pravila ratovanja. U razdoblju 1941-1945. na širem dinarsko-hrvatskom krajobrazu nije vođen rat u klasičnom smislu već ideološki sukob uporabom oružanih snaga i općeg nasilja. U razdoblju 40-tih i 90-tih godina 20. stoljeća hrvatske vlasti su vodile Domovinsko-obramneni rat protiv četničkih oružanih snaga iz prave Srbije D. Mihailovića uporedo sa hrvatskim partizanskim pokretom i hrvatsko-bosanskim četničkim postrojbama predvođeni mjesnim četničkim vođama ili neposredno povezane sa Mihailovićem štabom. Ne postoje uvjeti za definiranje rata između oružanih snaga NDH i partizanskog (četničkog) pokreta između dvije legitimne strane jer je jedna (NDH) vodila ratna dejstva sukladno pravilima a druga je vodila partizanski način ratovanja u kojem je sve dopušteno. Taj oružani sukob nosi odlike prvo, ideološkog i drugo, općeg nasilja u kojem jedna strana ne poštuje pravila ratovanja. Oružane snage NDH vode borbu protiv komunista i anarhista a komunisti protiv države Hrvatske. Partizanski pokret predvođen vođstvom KPJ, vodi oružanu i nelegitimnu, s gledišta međunarodnog prava, pobunu koje državne ustanove NDH imaju pravo uporabom oružanih sredstava, spriječiti i ugušiti. Činjenica: NDH je bila nepotpuno, međunarodno priznata od tri onovremene velike sile i predstavljala je članicu međunarodne zajednice koja je poštivala ratna prava. U pitanju je sukob ideologija i protuslovnih političkih modela a ne stanja rata u klasičnom smislu premda partizanski pokret ima političku težinu. Dakle, NDH se predstavlja legitimnom (constitutional) stranom u ovom oružanom i ideološkom sukobu sa državnim ustrojstvom, pravilima a partizanski pokret nema takva svojstva. Mir je prihvatljiv samo onda kada jedna strana uništi drugu: otuda je u svibnju i kasnijim mjesecima, počinjen genocid nad hrvatskim vojnicima i civilima. Problem: Saveznici (Engleska i USA) su od druge polovice 1943., službeno vojno, materijalno i politički priznali i pomagali Titov pokret. Za Tita je mir (primirje) stanje uništenja NDH i uspostava komunističke Jugoslavije. To nije pravi mir: primirje bi bilo uspostavljeno da su partizani (preobučeni četnici) vojno porazili ustaške oružane snage i zadržali državu Hrvatsku sa Partijom na vlasti.
- Ćudorednost/etičnost stanja rata i mira:
Ako je bitno svojstvo mira pravilo prema kojem jači i bolji određuje uvjete primirja, onda su Titovi partizani pobijedili zahvaljujući materijalnoj i vojnoj pomoći Saveznika a ne stoga što su bolji bolji u ratovanju: činjenica je da partizani (četnici) u razdoblju 1941-1945. nisu ostvarili ni jednu vojnu pobjedu. Otuda je primirje uspostavljeno svibnja 1945., prividno, varka jer je uvedena ideološka diktatura manjine prema većini: svi Hrvati koji su branili državu Hrvatsku su pobijeni a preživjeli izolirani. Ti Hrvati nisu živjeli u socijalnom miru već ideološkom nasilju prema neistomišljenicima koji su razmišljali drugačije. To je stanje općeg nasilja i terora državnih ustanova. Posljedica: ukupan politički život je pod utjecajem vrha KPJ/SKJ koje smatra da su nositelji prava primjene nasilja prema drugačijim. Država Hrvatska je nositelj prava na zaštitu državne i teritorijalne vlasti, hrvatskog naroda, privatne i državne svojine. Partizani se nisu pridržavali pravila neugrožavanja građana i svojine dapače su poticali opće nasilje. Svojinski odnosi su središnja točka komunističke ideologije pa su Titovi partizani smatrali da sa razaranjem privatne i državne svojine, ruše državu Hrvatsku. Otuda je službeni naziv za partizane banditi, otpadnici, šumnjaci u terminologiji hrvatskih zakona. Da su Titovi partizani poštivali pravila ratovanja (ius in bello) ne bi se desili ratni, poslijeratni zločini i genocid. Njihove oružane aktivnosti pripadaju u grupu ratnih zločina jer su ciljano radili na smanjenju broja pripadnika hrvatskog puka. Priroda partizanskog pokreta se ne može smatrati narodno-oslobodilačkom budući većina Hrvata nisu pristalice komunističke ideologije jer razara privatnu svojinu, obitelj i kršćanski svjetonazor, izuzev sljedbenika boljševičke revolucije koji su uvjereni da je rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja u obnovi druge Jugoslavije i odustajanja od države Hrvatske.
- Građansko-ideološki rat:
Događaji razdoblja 1941-1945. imaju svojstva građansko-ideološkog oružanog sukoba a ne rata dvije legitimne strane. Narav ovog sukoba je ideološko-politička a u građanskom ratu su pobijedili Titovi partizani jer je uteg Saveznika prevagnuo. Cilj ovog oružanog sukoba u kojem je jedna strana legitimna a druga ne-legitimna, je a) rušenje države Hrvatske (NDH) i b) uspostava komunističke Jugoslavije. Građanski rat se vodio između legalnih vojnih snaga države Hrvatske i nelegitimnih partizansko-četničkih snaga. Radi se o sukobu ideologija, političkih ideja, vjerovanja, mržnji i strasti. Dakle, ovaj sukob ne pripada u klasični pojam rata jer je pod presudnim utjecajem stranih činitelja – Velika Britanija, USA i SSSR – koji su presudno utjecali na tokove i tragičan rasplet. U ovom sukobu se ispoljavaju osobna osjećanja: mržnja, osveta, netrpeljivost, strah, isključivost, koje predodređuju pojedinačne i grupne dogodovštine. Racionalno bi bilo: zadržati državu Hrvatsku i promijeniti političku vlast. Dakle, ovaj sukob je vođen ideološkom mržnjom a ne pragmatičnom racionalnosti: umjesto modela države Hrvatske koji bi prednost davao nacionalnim koristima, nametnut je model vještačke višenacionalne državne tvorevine kao viši interes. Za takve je ćudoredno i etički postavljati bombe i eksplozivne naprave u vlakove kojima se prevoze građani, uništavati privatnu i državnu svojinu, ubijati nedužne žrtve jer time oni ruše temelje države Hrvatske. Umjesto zaštite privatne i državne svojine koja bi omogućila osnovu daljeg državnog razvoja, partizani su prednjačili u razaranju svojinskih odnosa i materijalnih dobara – cesta, mostova, škola, građevina, tvornica – obećavajući da će kada dođu na vlast napraviti bolje društvo. Otuda nisu imali širu potporu među hrvatskim pukom osim prisilnih mobilizacija, naivnih, proletera, lakomir i površnih. Ćudoredno pitanje je istinski problematično: pravo je Hrvata da se organiziraju u obliku obnovljene države Hrvatske a Titovih partizana sukladno pravilima ratovanja osporavati takvo pravo. (Vidjeti: Ivica Ivo Josipović: Hrvatski diskurs (paradigma). Epistemologija prve obnove hrvatske države, Tkanica, Zagreb, 2025.) Međutim, oni nisu poštivali pravila ratovanja pa tako ovaj građanski rat nikada nije službeno objavljen jer nije postojala druga legitimna strana za službenu objavu rata. Objava rata je priznata među ravnopravnim čimbenicima: vlasti NDH nisu mogle službeno objaviti rat Titovim partizanima jer oni nisu predstavljali međunarodno priznatog činitelja. Država Hrvatska predstavlja oblik državne organizacije koja donosi prednosti hrvatskim građanima kao što EU ima smisla sve dok donosi prednosti članicama te onda kada nanosi štetu, pravo je država da izađu iz ove Organizacije. Titovi partizani su općim nasiljem silili Hrvate da napuste NDH što nije vid izbjegavanja sukoba već privremeno primirje.
- Zaključak:
Da su Titovi partizani priznali državu Hrvatsku i borili se oružanim sredstvima za smjenu vlasti, to bi bilo primjer mirnog rješavanja problema. Pače je njihova početna i trajna pozicija negiranje bilo kojeg oblika hrvatske države. Očigledno se radi o civilizicijskim razlikama i sukobu dva protuslovna ideološka svjetonazora: prema prvom, pravo je Hrvata na obnovu države Hrvatske a prema drugom, treba spriječiti bilo koji oblik države Hrvatske. Time se sukob civilazacija sa svjetske pozornice, prelama na širem dinarsko-hrvatskom krajoliku. Još uvijek je svijet duboko podijeljen na globalizam i suverenizam ( Samuel P. Huntigton: The Clash of the Civilization and the Remarking of the World Order, New York: Simon and Shuster, 1996.) kao što Drina odista predstavlja međaš šireg dinarskog i balkanskog područja. Dakle, strani činitelji (velike sile) od sredine 18. stoljeća, presudno oblikuju noviju hrvatsku političku povijest na primjeru prevage na stranu Titovih partizana kojima pripada uloga nelegitimnih oružanih snaga. Premda je ustaški pokret u pripremnim etapama predstavljao vrstu partizanskog pokreta koji je trebao ubrzati raspad Kraljevine Jugoslavije, nepripremljen je ušao u oružani sukom sa Titovim partizanima koji su prvi otpočeli nelegitiman oružani otpor jer nisu poštivali pravila ratovanja. Dakako, vojno promatrano hrvatske oružane snage su bile nadmoćnije, organiziranije jer nisu u čitavom razdoblju 1941-1945. poražene ali se nisu mogle nositi sa materijalnom pomoći i vojnoj potpori Saveznika. U pitanju je građanski rat između legitimnog i nelegitimnog činitelja u kojem su Saveznici odigrali presudnu ulogu. Titovi partizani nisu vodili borbu za boljitak Hrvata već za rušenje države Hrvatske što nije ćudoredno niti etičko. Oružana djelovanja Titovih partizana otuda pripadaju u ne-etički oružani ideološki sukob osim iz kuta ideologije KPJ. Posljedica: broj pripadnika hrvatskog puka znatno je smanjen upoređeno sa početnim stanjem, počinjeni su ratni, poslijeratni zločini i genocid. Trebalo je uložiti dosta truda i sredstava da se ova nepravda dijelom ispravi i da se ostvari druga nepotpuna obnova države Hrvatske. Primjereno bi bilo da su se hrvatski komunisti i partizani zajedno sa hrvatskim nacionalistima i domoljubima, borili za državu Hrvatsku, umjesto što su boljitak naroda podredili posebnim i višim interesima.
Dr. sc. Ivica Ivo Josipović
