Godinama Srpska pravoslavna crkva ne izlazi iz kruga teških optužbi koje bi svaku odgovornu instituciju već odavno natjerale na duboku, bolnu i javnu katarzu. Umjesto toga, javnost svjedoči nečemu drugom: zidu šutnje, zatvorenim krugovima moći i osjećaju da se skandali ne rješavaju – nego guraju pod tepih.
Optužbe koje se godinama pojavljuju nisu sitne ni beznačajne. Govori se o kriminalu, o ratnim zločinima, o seksualnom zlostavljanju i pedofiliji. Još je potresnije uvjerenje koje se sve češće čuje među ljudima: da u toj strukturi gotovo nitko povezan s takvim aferama nije stvarno kažnjen, nego je nerijetko nastavio svoju karijeru, ponekad čak i nagrađen višim položajem.
Posljednjih dana javnost je potresla informacija da je u Sloveniji pokrenut kazneni postupak protiv patrijarha zbog optužbi povezanih s pritiskom na svećenika koji nije htio prikriti moguće kazneno djelo unutar crkvenih struktura. Ako se pokaže da su te tvrdnje točne, riječ je o slučaju koji duboko potresa samu srž crkvenog autoriteta.
Istodobno su u javnost procurili zapisnici u kojima se spominju optužbe protiv patrijathovog vikarnog episkopa za seksualno zlostavljanje maloljetnika u manastiru Prohor Pčinjski. Takve optužbe, lede krv u žilama jer se tiču djece i povjerenja koje roditelji i vjernici polažu u vjerske institucije.
Kada se tome dodaju i dugogodišnje priče o drugim aferama – uključujući navode o povezanosti s kriminalnim mrežama i trgovinom drogom o kojima su govorili pojedini svjedoci – slika postaje još mračnija. Nije problem samo u optužbama. Problem je u dojmu da sustav koji bi trebao biti moralni kompas društva ne pokazuje ni minimum samoočišćenja.
Crkva koja propovijeda pokajanje i istinu ne može istodobno živjeti iza zatvorenih vrata i očekivati da joj se vjeruje na riječ. Povjerenje se ne traži – ono se zaslužuje. A zaslužuje se istinom, transparentnošću i spremnošću da se odgovorni suoče s posljedicama, bez obzira na titule i položaje.
Zato pitanje više nije samo što se dogodilo u pojedinim slučajevima. Pitanje je hoće li se konačno otvoriti vrata istini. Hoće li se prestati štititi moćnici i početi štititi žrtve.
Jer svaka institucija koja šuti pred zločinom – postaje njegov saučesnik.
Vrijeme je da se zid šutnje sruši. Vrijeme je za istinu, za odgovornost i za pravdu. Bez toga, svaka nova afera samo će potvrđivati najgore sumnje i dodatno potkopavati vjeru ljudi u instituciju koja bi trebala biti simbol savjesti, a ne mjesto straha.
Bojan Jovanović
Leave a Comment