S jedne strane, svibanj je najljepši mjesec u godini u kojem sve svjeta, lista i radja se novi život pak s druge, početak stradanja i mučeništva Hrvata i cjelokupnog hrvatskog, kršćanskog puka, ujedno označava nastanak komunističke diktature i okupacije hrvatskih zemalja koja će trajati do početka 90-tih godina 20-tog stoljeća. Svibanj 1945. predstavlja prema osobnim svjedočanstvima preživjelih i onih koji su uspjeli ostaviti pismeni trag, hrvatskih mučenika, mjesec u kojem se dogodio još uvijek neistražen i nekažnjen genocid odnosno smišljena, planirana sa ideološkom pozadinom rasna i klasna politika pokušaja istrebljenja i smanjenja broja etničkih Hrvata jer su hrvatska polja, rijeke i šume pretvorene u stratište i poprište pokolja nezapamćenih razmjera u izvedbi pripadnika partizanske armije. O tome još uvijek nije preporučljivo javno pisati.
Kratak metodički opis dogadjaja:
Mjesec svibanj 1945. godine: počinjen je genocid nad Hrvatima.
Naredbodavac: Josip Broz Tito i političko-partijski vrh KPJ uz suglasnost vrha KPH.
Počinitelj: partizanska armija i preobučeni četnici.
Suglasnost: velike sile – SAD, Engleska i Sovjetski Savez.
Razlog: ideološka osveta za proglašenje NDH.
Cilj: spriječiti obnovu bilo koje i pod bilo kojem imenom nezavisne hrvatske države.
Razmjere: još uvijek neistražene premda će one kada jednog dana budu predočene široj javnosti izazvati kod onih koji se osjećaju ćudorednim, stanja srama i griže savjesti. Problem je u tome što se ovim pitanjem još uvijek ne bave hrvatske državne ustanove novcem iz državnog proračuna već privatne osobe i domoljubne i one koje teže istini, udruge. To je glavni razlog što će proteći još stanovito vremena dok se svi brojevi (žrtve) zbroje i na koncu prikaže koliko je mučenika – hrvatskih vojnika i hrvatskih gradjana – ubijeno kako bi se osvetilo za proglašenje NDH.
Za razmjere široj europskoj i svjetskoj javnosti nedovoljno poznatog i počinjenog genocida nad pripadnicima hrvatske etničke skupine i nacije, odgovorni su ne-ćudoredni i etički neodgovorni predstavnici velikih sila vodjeni vlastitim i sebičnim državnim interesima, naročito engleske vojne i političke vlasti zato što su osobno odobrili Titovu politiku ideološkog obračuna sa ideološko-političkim neistomišljenicima i jer nisu ništa učinili da spriječe – premda su znali za Titove planove – predmnijevani i najavljivani genocid. Saveznički predstavnici su bili valjano upućeni u sve odluke u kojima su partizani pravovremeno navijestili osvetu za smjelost istaći pravedan zahtjev za prvu obnovu starije hrvatske države.
Već 8. studenog 1944. je odlukom Vrhovnog štaba NOV i POV uredjeno pitanje uvodjenja poslijeratne diktature kojom se uredjuje ustrojstvo i nadležnost vojnih sudova kao obrazloženja okupacije: osobne netrpeljivosti, osveta i loš pogled su predstavljali valjane dokaze u nečiju krivicu. Cilj je ideološki obračun sa neistomišljenicima i privatna osveta pod krinkom uredbe: time je otvorena sezona – koja će trajati nekoliko godina – proizvoljnog i osvetničkog lova na sve koji su disali hrvatski. Uredbu je potpisao osobno J.B. Tito te se on smatra za osobu koja je neposredno podstakla genocid nad Hrvatima i hrvatsko mučeništvo. Kada krajem 50-tih godina 20-tog stoljeća prestanu neprekriveni oblici terora nad Hrvatima, tu ulogu će preuzeti tajna policija ali daleko od očiju javnosti, sve do početka 1990-tih godina. Dapače, ona djeluje i danas.
Besmislena pravna formulacija:
Tipična pravno nevaljana formulacija vojnih sudova je glasila:“…na smrtnu kaznu strijeljenjem, trajan gubitk gradjanskih prava i konfiskacija imovine u smislu čl. 6. zakona o konfiskaciji od 9. lipnja 1945.“, kao što je čitav komunistički sustav: ubijen, oduzeta gradjanska prava i onda se istoj otme sva privatna svojina. U „oslobodjene“ od ljudi zagrebačke stanove i vile brzo su se useljavali tkz. oslobodioci a de facto okupatori. Medjutim, to nije bila sloboda već teror, diktatura i političko nasilje pripadnika KPJ i partizanskog pokreta. Sve dok u Zagrebu postoji ulica kapetana Vlade Renogajec, zloglasnog partizana koji je mnogima presudio smrtnu kaznu, on je pod okupacijom. Već u svibnju je bilo nedvojbeno da se iza partizanske borbe krije velikosrbska ideja i projekat, temeljem izviješća javnog tužioca Hrvatske u Petrinji 15. svibnja 1945.
Svibanjska okupacija:
Dakle, svibnja 1945. oružano-revolucionarnim sredstvima i političkim nasiljem uvedena je komunistička diktatura u vidu vojne, ideološke, političke i kulturne okupacije iz čega proizilazi zaključak da 8. svibnja iste godine Zagreb nije oslobodjen. Obrazloženje zaključka: budući je 1990-te godine Hrvatska oslobodjena, smisleno je pitanje od koga, što upućuje na stav da su u razdoblju svibanj 1945-1990. Zagreb i čitava Hrvatska bila okupirana od strane pripadnika komunističke partije.
Priroda kumunističkog zločina:
Prvo, ideološka mržnja,
Drugo, planirana aktivnost uz prethodnu suglasnost Saveznika,
Treće, sistematičnost: protiv svih koji su vojno, politički i državno bili za hrvatsku državu,
Četvrto, protunarodna politika pod imenom okupacije i diktature,
Peto, razmjere, brojevi, brutalnost, proizvoljnost, niski osobni i grupni porivi.
Sve opisano predstavlja se u pojmu genocid. (O ovom fenomenu vidjeti u mojoj studiji naslova „Osnove fenomenologije političke patologije, Prilog teoriji moderne političke organizacije“, Tkanica, Zagreb, 2022.)
U zaključku: od 1945. sve do 25. srpnja 1990. godine hrvatske zamlje kao i glavni grad su se nalazile u stanju komunističke diktature i okupiranosti.
Dr.sc. Ivica Ivo Josipović
Nezavisni politolog i istraživač
Leave a Comment