Četrdeset i jednu godina poslije smrti Josipa Broza Tita, tvorca i višegodišnjeg predsjednika komunističke Jugoslavije, svaka javna rasprava o njemu i danas stvara nemir među Hrvatima i gura ih u protivne strane i sukobe.
Očito je da se radi o suprotnim mišljenjima, koje nikakvo javno veličanje Tita nije u stanju približiti. Na jednoj strani je ideološki zaslijepljena i bučna grupica Hrvata jugoslavenske orijentacije, koja uporno nameće Tita i tvrdi da je Tito uspostavom komunističke Jugoslavije spasio hrvatski narod i postavio temelje za uspostavu današnje države Hrvatske, a na drugoj strani su Hrvati koji ga odbacuju i negiraju mu bilo kakvu pozitivnu ulogu u proglašenju današnje države Hrvatske. Smatraju da su Hrvatska i Jugoslavija dvije suprotnosti i da državna opstojnost jedne negira opstojnost i suverenost druge.
Prvi mu se dive i pripisuju velike zasluge, koje su nastale i postojale pod njegovim pritiskom, dok drugi o njemu imaju negativna mišljenja i smatraju ga ubojicom velikog broja nedužnih ljudi.
Nakon raspada Jugoslavije, pojavom novih činjenica, zasluge i pozitivna mišljenja o Titu počela su opadati i danas ga, više nego ikad prije, ljudi u Hrvatskoj i svijetu smatraju diktatorom, tuđom slugom i spornom osobom. Nekima od njih nije sporna samo njegova uloga kao političara i državnika, već je sporno i njegovo nacionalno porijeklo, pa i sam datum njegova rođenja i smrti.
Nagađanja i tvrdnje o njegovoj nacionalnoj pripadnosti
Sumnje u Titovu nacionalnu pripadnost nisu potekle od državotvornih Hrvata, već su ih obično poticali i širili njegovi najbliži politički i organizacijski suradnici, te nekadašnji obožavatelji ili ljudi koji tvrde da su poznavali pravoga Josipa Broza. Još za Titova života u užim krugovima se šaputalo da to nije onaj pravi Josip Broz, sin hrvatskog seljaka Franje Broza i slovenske majke Marije Javoršek, već da se radi o ubačenom stranom agentu.
Poslije raspada Jugoslavije, umjesto tajnih šaputanja, nagađanja i prepričavanja, pojavile su se javne rasprave, legende i tvrdnje o njegovom porijeklu i prošlosti. Prema nekima od njih pravi Josip Broz nije se nikad vratio iz Rusije (Sovjetskog saveza), dok drugi ističu da je nestao u Španjolskom građanskom ratu. Jedni tvrde da je Tito bio ruski general Nikolai Lebedev, a drugi da je poljski ili ukrajinski židov, Austrijanac, Nijemac, Talijan, itd.
Srbijanski novinar Momčilo Jokić u knjizi “Tajni dosije Josip Broz,” koja je objavljena u Kragujevcu 1992., tvrdi da je Tito bio sin poljskog židova i poljske grofice.
Dr. Aleksandar Matunović, koji je od 1975. do 1979. bio Titov osobni liječnik, smatra da je Tito bio Rus. U svojoj knjizi Enigma Broz: Ko ste vi, druže predsedniče, Matunović opisuje da je Tito sobom uvijek nosio malu kožnu torbicu u kojoj je prevrćao nekakve papire. U to vrijeme Matunović nije znao o kakvim se papirima radi, ali mu je nakon Titove smrti jedan član Komisije za sređivanje Titove ostavštine rekao da je u torbici među raznim papirima bila i kopija izvještaja austrijskog Ministarstva rata od jeseni 1915., u kojoj se nalazio popis imena austrijskih vojnika i časnika koji su poginuli u Galiciji i da se među imenima nalazilo i ime Josipa Franje Broza. Na temelju tih papira i izjave neimenovanog člana Komisije, Matunović je zaključio da Tito nije bio pravi Josip Broz nego ruski agent.
U raspravama o Titu, koje se pojavljuju na stranicama nekih hrvatskih i stranih listova i portala, kao dokaz da on nije bio Hrvat nego stranac, autori i analitičari često spominju razne deklasificirane dokumente američkog CIA i FBI-a. Najčešće ističu dokument pod naslovom “FBI je bio uvjeren da je postojao drugi Tito.”
U tom navodnom dokumentu stoji da se Marijan John (Ivan) Markul 20. travnja 1955. u Los Angelesu sastao s pripadnicima FBI -a i izjavio da jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito nije pravi Josip Broz Tito, već ruski agent koji je prisvojio identitet pravoga Josipa Broza, nakon njegova nestanka u Sovjetskom savezu 1937. godine.
Markul je američkim agentima tvrdio da je rođen 1909. u Livnu i da je pravoga Josipa Broza Tita upoznao 1928. godine. Rekao im je također da je od 1930. do 1933. živio u Sovjetskom Savezu i da je odatle 1933. pobjegao i preko Sibira stigao u SAD. Služio je američku vojsku, a nakon toga postao američki državljanin. Godine 1954. posjetio je Jugoslaviju i tom prigodom dva puta se sastao s jugoslavenskim predsjednikom Titom. Odmah je primijetio da je Tito rastom puno niži od pravoga Josipa Broza Tita i da govori tiho s laganim ruskim naglaskom, dok je pravi Josip Broz Tito govorio izrazito i oštro.
Prema Markulu Josip Broz je u mladosti izgubio srednji prst i kažiprst lijeve ruke i nije znao svirati klavir, dok je jugoslavenski predsjednik imao sve prste i svirao klavir.
Na ovom i sličnim dokumentima i pričama satkane su tvrdnje da je Josip Broz Tito bio stranac. Ovakve tvrdnje mogu biti zanimljive i važne sadašnjim i budućim povjesničarima, te ljudima koji nisu osjetili težinu Titove krvave diktature, ali za hrvatski narod je puno važniji on i njegovo vladanje od njegove nacionalne pripadnosti. Državotvorne Hrvate zanima Tito kao jugoslavenski predsjednik, diktator i zločinac, koji je kroz 35 godina vedrio i oblačio, čovjek kojega je svijet zbog Jugoslavije cijenio i podupirao, a danas je na listi među desetoricom najvećih svjetskih ubojica.
Neopravdani razlozi prihvaćanja i veličanja Tita
Često puta Hrvati pitaju, zašto su Istok i Zapad prihvaćali, hvalili i pomagali Tita i Jugoslaviju i zašto je njihov odnos prema Titu bio drukčiji nego prema nekim drugim diktatorima iz toga vremena?
Bilo je više razloga za to, iako ni jedan nije bio logičan ni opravdan. Prvi i glavni razlog je bio u tome što je Tito bio utemeljitelj i stup jugoslavenske države i komunističkog režima. Dakle, za raliku od drugih svjetskih diktatora, poput španjolskog generala Francisca Franca ili portugalskog Antonia de Oliveira Salazara, o kojima je ovisio samo njihov diktatorski režim, o Titi je ovisio režim i država. U politici velikih sila Jugosavija je bila važna, a Tito je bio garancija njezine opstojnosti. Na temelju toga Tita se u svijetu prihvaćalo i smatralo puno važnijim nego što je stvarno bio.
Drugi razlog prihvaćanja i veličanja Tita je bio u tome što su ga Istok i Zapad smatrali svojim čovjekom. Obe strane su u njemu vidjele prikladno sredstvo u ideološkoj borbi i međusobnom natjecanju za vrijeme hladnoga rata.
Nakon tzv. Titova sukoba sa Staljinom 1948., Jugoslavija je bila upala u krizu, ali joj je Zapad, posebno SAD, brzo pritekao u pomoć i nije dopustio da dođe u situaciju u kojoj bi njezin državni opstanak došao u pitanje. Washington je odmah odmrznuo jugoslavensku imovinu, uključujući 47 milijuna dolara u zlatu. U roku od godine dana američka trgovina s Jugoslavijom se utrostručila. U razdoblju od 1951. do 1957. godine Sjedinjene Države su Jugoslaviji isporučile više od 750 milijuna dolara moderne vojne, pomorske i zračne opreme. Velika Britanija i Italija sklopile su velike trgovačke sporazume s Titovom Jugoslavijom. Međunarodna banka i Međunarodni monetarni fond odobrili su Jugoslaviji zajam i kredite u iznosu većim od 400 milijuna dolara.
Prema procjeni Duška Dodera, koji je dugo godina pisao u Washington Postu, Jugoslavija je u vrijeme Tita od SAD primila više od 4 milijarde dolara u raznim oblicima pomoći, a da za uzvrat ništa nije dobila. Doder ističe kako mu je bivši veleposlanik George Kennan rekao da je Tito zbog toga Ameriku smatrao “kravom muzarom sa sisama, a ne bikom s rogovima.” (Washington Post, 11. svibnja 1980.)
U Washingtonu su naivno mislili da će im Tito, kao istaknuti komunist i Jugoslavija kao komunistička zemlja, nakon “prekida sa Staljinom”, biti od velike koristi. Da bi opravdali američku pomoć Jugoslaviji, Amerikanci su javno isticali da je Tito potakao Kinu na uvođenje posebne vrsti komunizma. Pri tom nisu uzimali u obzir činjenicu da je upravo u vrijeme najžešćega sukoba između Kine i Sovjetskog Saveza Mao Tcetung javno napadao Tita i njegov komunizam.
Među pristašama Jugoslavije na zapadu je bilo i takvih političara i političkih analitičara koji su mislili da je Tito zaslužan za uvođenje liberalnijeg komunizma u Poljskoj, Rumunjskoj i Čehoslovačkoj, ili da je eurokomunizm, koji je nastao u nekim zapadnoeuropskim zemljama, bio posljedica Titove politike.
Ni jedna od ovih tvrdnja nije imala logičnog oslonca. Prvo, u Poljskoj Wladyslav Gomulka nije bio srušen, a na njegovo mjesto došao Edward Gierek, zaslugom Tita i Jugoslavije, već zaslugom samih Poljaka.
Drugo, rumunjski otpor prema Sovjetskom Savezu šezdesetih godina nije nastao poticajem ili zaslugom Josipa Broza Tita, već zaslugom Rumunja iz straha zbog rusifikacije. Nicolae Ceausescu je taj strah iskoristio za učvršćivanje svoje diktatorske vlasti.
Treće, bez obzira na Titovu verbalnu potporu Čehoslovačkoj i Praškom proljeću, 1971. godine u vrijeme Hrvatskog proljeća, svojim ponašanjem prema hrvatskim studentima Tito je pokazao da mu nije bilo stalo do slobode i ljudskih prava.
Državnici i diplomatski predstavnici demokratskih zemalja hvalili su zbog njegovog javnog isticanja ljudskih prava u drugim zemljama, a u isto vrijeme su odobravali gušenje slobode u njegovoj vlastitoj zemlji.
I na koncu, eurokomunizam nije nastao zaslugom Tita, već je bio pokušaj nekih vođa komunističkih stranaka da dođu na vlast bez nasilja. Tito im u tome nije bio uzor ni poticaj. Za razliku od njega, oni su, barem formalno, bili za politički pluralizam i demokraciju.
Hruščevo prihvaćanje Tita
Nakon Staljinove smrti, Hruščev i njegovi komunistički podanici su prihvatili Tita i Jugoslaviji priznali pravo tzv. posebnog puta. Iako su njihovi razlozi u tome bili drukčiji od američkih, motivi su im bili isti. Jedni i drugi su željeli Tita i Jugoslaviju iskoristiti za postizanje svojih ideoloških i nacionalnih ciljeva.
Amerikanci su putem Tita i Jugoslavije željeli razbiti komunistički monolitizam, dok su Sovjeti Tita i njegov „posebni put“ upotrijebili za širenje komunizma u svijetu, posebno u krajevima u kojima sami ne bi mogli uspjeti. Tito i njegovi komunisti, u koje su Amerikanci polagali nade, bili su zaslužni za osnivanje komunističkih kružoka u siromašnim afričkim i azijskim zemljama a ne sovjetski komunisti. Sovjetski Savez je također preko Tita i Jugoslavije slao pomoć azijskim i afričkim komunistima, posebno alžirskim, koji su se borili protiv Francuza. Sovjeti su znali da će Zapad puno lakše tolerirati takve poteze ako ih naprave Tito i njegovi komunisti nego ako ih naprave sovjetski komunisti.
Danas je također sasvim očito da je pokret nesvrstanih bio obični trik, s kojim su komunisti nastojali pridobiti siromašne i potlačene narode u Africi i Aziji. Svojim učešćem u tom pokretu Tito je najviše koristio Sovjetskom Savezu koji je preko njega ojačao svoj vanjski utjecaj.
Neuspjesi Titove unutarnje politike
Titu su pogrješno pripisivane zasluge za rješenje domaćih problema, posebno nacionalnog i gospodarskog pitanja. Kao znak nacionalnog rješenja pojedinci su isticali Titovo dugo vladanje, te stabilnost i mir među narodima Jugoslavije. Nisu shvaćali da su taj mir i stabilnost bili plod jugokomunističke diktature, a ne posljedica Titovog političkog i državničkog umijeća ili mirotvorstva.
Jugoslavija i Tito su zakazali i na gospodarsko-socijalnom području, a nakon toga su došli na ideju o uspostavi radničkog samoupravljanja, kako bi odgovornost za neuspjeh sa sebe prebacili na radnike.
Cijenu toga neuspjeha najviše su platile Hrvatska i Slovenija, koje su zbog prisilnog odlijevanja vlastitog kapitala u Beograd postajale sve siromašnije. Njihovo izrabljivanje brzo se odrazilo na opću nezaposlenost radnika i time još više povećavalo postojeću gospodarsku krizu. Tito je i taj problem pokušao riješiti na grbači hrvatskih radnika i preko njih doći do strane valute. Pod plaštem liberalizacije, otvorio je granice i dopustio da Hrvati odlaze u zapadne europske zemlje na tzv. privremeni rad. Više stotina tisuća hrvatskih radnika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine otišlo je na tzv. privremeni rad. Oni su bili čvrsta spona između hrvatske političke emigracije i Hrvata u domovini, a devedesetih godina mnogi od njih su sudjelovali u rušenju Titove i Milosevićeve Jugoslavije i uspostavi i obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Tragična sudbina hrvatskog naroda u Titovoj Jugoslaviji
Hrvati ne mogu i ne smiju zaboraviti posljedice Titove komunističke vladavine. U vrijeme Tita „procvat hrvatske nacionalne svijesti, koji je započeo s Antom Starčevićem, a ušao u najšire slojeve hrvatskog naroda zaslugom Stjepana Radića, te kao svoj plod donio prvu hrvatsku državotvornu generaciju u novom vijeku, nasilno je prekinut i narod je lišen svojeg vodstvenog elementa.“ (Dr. Ivo Korsky, Hrvatski nacionalizam, 1983., str. 106.)
Tragičnu sudbinu hrvatskog naroda unutar komunističke Jugoslavije opisala je Smiljana Rendić ovim riječima: „Formalno je ustanovljena Republika Hrvatska, i postojala je u njoj hrvatska zemaljska vlada i hrvatski sabor, ali Hrvatska je u svemu tome bila svedena na nekakav administrativno-teritorijalni pojam, pa se smjelo reći samo : Republika Hrvatska, Sabor Hrvatske i Izvršno vijeće Sabora Hrvatske (…) Vlada Hrvatske u genitivu, sabor Hrvatske u genitivu … kao da se ništa nije moglo protiv proskripcije hrvatskog imena, ništa protiv kolonizacije hrvatskog jezika, ništa protiv vanifikacije hrvatskoga nacionalnog bića, ništa protiv prekida hrvatskoga, kulturnog kontinuiteta, ništa protiv konstantne agresije na hrvatsku inteligenciju (…) Sustavna opasnost radikalne kolonizacije hrvatskoga jezika počela je, paradoksalno, tek u novoj Jugoslaviji, nastaloj iz partizanskog rata za narodno oslobođenje.“ (Smiljana Rendić: Kritika, br. 18. svibanj-lipanj, 1971, str. 424-425.)
U uništenju Hrvatske i hrvatskog naroda Tito je koristio sva moguća sredstva i metode. Uz beogradske vlastodršce u tome su mu, nažalost, puno pomogli hrvatski Jugoslaveni, Srpska pravoslavna crkva i srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj. Posljedice njegove višegodišnje politike prema srpskoj manjini i podmićivanja pojedinih pripadnika te manjine, čiji su se preci u doba Ante Starčevića smatrali Hrvatima prvoslavne vjere, hrvatski narod je dobro osjetio devedesetih godina u velikosrpskoj agresiji.
Današnja Hrvatska i Hrvati koji žele dobro Hrvatskoj ne mogu ni pravno ni moralno nijekati građanska prava pripadnicima manjina koje žive u Hrvatskoj, ali u isto vrijeme hrvatski narod s pravom očekuje od pripadnika svih nacionalnih manjina da se ponašaju u skladu s hrvatskim zakonima, bez tražena i uživanja posebnih privilegija i služenja stranim gospodarima.
Srpska manjina u Hrvatskoj mora napustiti politiku u kojoj su je u doba vladavine bana Khuen-Herdervarya Mađari koristili kao petu kolonu, a nakon toga beogradski vlastodršci u kraljevskoj, a Tito u komunističkoj Jugoslaviji. Tito je na poseban način neke pripadnike srpske manjine gurao u sukob s Hrvatima kako bi preko njih Hrvate učinio manjim od makova zrna. Hrvati i Srbi koji i danas u slobodnoj Hrvatskoj zagovaraju takvu politiku morali bi biti svjesni nedavnih sukoba, koji su nastali kao posljedica takve politike.
Tito je također lukavo i podmuklo, na razne načine, uništavao hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Svojim krvavim nasiljima i progonima prekinuo je mirnu integraciju Hrvata katoličke i muslimanske vjere, koja je počela u doba Ante Starčevića, učvrstila se u doba Stjepana Radića i procvala u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.
U Titovoj Jugoslaviji bosansko-hercegovački muslimani su se najprije morali izjasniti kao „neopredjeljeni“, a nakon toga kao Muslimani, dok su muslimani iz drugih dijelova Jugoslavije, koji nisu imali veze s hrvatskim narodom, bili tretirani sasvim drukčije. Makedonski muslimani nisu se nazivali neopredjeljenima ili Muslimanima, već Makedoncima ili Jugoslavenima.
Posljedice njegovoga jugoslavenstva i komunističkog ateizma
Kao komunistički i ateistički Jugoslaven Tito je javno promicao jugoslavenstvo, komunizam i ateizam. “Svjesno je u ime komunizma i pomoću komunizma ubijao Hrvatsku i Hrvate, a nije mogao naći u njemu ni izvor ni oslon za stvaranje i razvijanje Hrvatske i Hrvata (…) Nije iskoristio ni shvaćanje Staljina, da Srbija i Hrvatska nemaju istovjetnu društvenu podlogu za zajedničku društvenu analizu marksizma, nego da bi Hrvatska mogla biti samostalna država. Na toj liniji hrvatskog renegatstva čak je zatukao i Hebranga, zbog toga što se ovome učinilo, da je teror nad Hrvatskom prešao granice.“ (Prof. Ivan Oršanić: „Oslobođenje i Sloboda“, str. 79.)
Tito je surovo progonio vjernike i vjerske zajednice, posebno Katoličku crkvu i njezin kler. Iako je zbog ateizma bio ekskomuniciran iz Katoličke crkve, uspjelo mu je sklopiti sporazum s Vatikanom i na taj način otupiti oštricu predstavnika Crkve i u očima nekih vjernika dobiti oprost za počinjene zločine nad hrvatskim narodom i njegovim klerom. Taj beogradsko-vatikanski sporazum je, na žalost, bio olakšica i opravdanje jednom dijelu hrvatskih svećenika da prihvate Tita i njegov jugo-komunistički režim.
Tito i papa Pavao VI.
Teško je danas, posebno mlađima, shvatiti i prihvatiti činjenicu da je Tito kao Hrvat ubijao Hrvate samo zato jer su Hrvati i jer su bili za svoju državu, ali na žalost to je povijesna istina koju se ničim ne može izbrisati, a još manje opravdati. Mnogi diktatori iz tzv. ljevice i desnice ubijali su istaknute pojedince u svojoj zemlji, ali ne kao pripadnike svoga naroda, već kao ideološke protivnike. Nekadašnji šef Kominterne Georgij Dimitrov je ubio više tisuća Bugara, a Janoš Kadar Mađara, ali ne zato jer su bili Bugari ili Mađari, nego zato jer nisu bili komunisti. Samo su Hrvati ubijani jer su Hrvati. Hrvati su morali nestati da bi Jugoslavija mogla živjeti. U ubijanju Hrvata Tito je imao odlučujuću riječ i po tome ga Hrvati trebaju pamtiti i suditi.
Zaključne misli
Iako je Titova nacionalna pripadnost još uvijek upitna, njegovi zločini su neosporni. Oni su rezultat njegove pobjede i jugoslavenskog bratstva i jedinstva. Nitko ih nije u stanju osporiti. Neki njegovi obožavatelji doduše brane i opravdavaju razloge njegovih zločina, ali za poricanje istih nemaju valjanih ni dostatnih dokaza.
Uspostavom komunističke Jugoslavije Tito je stvorio uvjete za ubijanje i progone Hrvata i osmislio sustav čija je svrha bila biološko uništenje hrvatskog naroda. Za ubijanje, zatvore i progone Hrvata u Titovoj Jugoslaviji je bilo dovoljno da se nekoga proglasi narodnim neprijateljem.
Pokoljem više od 500.000 hrvatskih vojnika i civila na Bleiburgu i diljem Hrvatske 1945/46, te nametanjem kolektivne krivnje i „ustaškog kompleksa“ cijelom hrvatskom narodu, pa čak i nekim Hrvatima partizanima i komunistima, koji su pokazivali bilo kakav znak hrvatskog rodoljublja, Tito je želio osigurati trajni opstanak Jugoslavije, iako je prema svjedočanstvu nekih njegovih prijatelja i sam sumnjao u njezin opstanak.
Walter R. Roberts, koji je sezdesetih godina bio savjetnik za odnose s javnošću u američkom veleposlanstvu u Beogradu, u časopisu “American Diplomacy” (Američka diplomacija), 20. veljače 2014., pod naslovom “Tito – osobna razmišljanja“, piše da mu je Pamela Harriman, supruga Averella Harrimana, 1992. godine rekla da su ona i njezin suprug Averell posjetili Tita 1979. godine i da im je Tito u razgovoru rekao da će se Jugoslavija nakon njegove smrti raspasti.
U istom članku Roberts piše: “Tita sam posljednji put vidio u Washingtonu 1971. godine dok je bio u državnom posjetu SAD-u u vrijeme predsjednika Richarda Nixona. Razgovor je bio srdačan. Prisjetili smo se prošlih događaja i na kraju razgovora poželjeli jedan drugome dobro zdravlje. Tito je još jednom posjetio SAD 1978. godine za vrijeme Jimmya Cartera. Taj posjet se dogodio pet godina nakon moje knjige Tito, Mihajlović i saveznici, 1941-1945, koja je, koliko sam shvatio, izazvala Titov bijes, jer sam u njoj otkrio da su 1943. godine, tijekom Drugoga svjetskog rata, Titovi partizani imali tajni sastanak s predstavnicima njemačkog vrhovnog zapovjedništva. Tito i njegovi suradnici su godinama optuživali generala Mihailovića da je pregovarao s Nijemcima i zato su ga 1946. pogubili kao izdajicu. U isto vrijeme činili su sve moguće napore da prikriju partizansko-njemački sastanak. Zbog otkrića o tom sastanku, moja knjiga je bila zabranjena u Jugoslaviji, a moje ime izbrisano s popisa liste gostiju jugoslavenskog poslanastva.”
Kao svjetski prevarant, Tito se uspio održati 35 godina na vlasti u državi, koja se održala na životu samo i jedino zahvaljujući vanjskoj pomoći velikih sila i podršci ljudi koji su je nastojali sačuvati pod svaku cijenu. Bez obzira na počinjene zločine, Tito je u njihovim očima bio velik zato i samo zato jer je do svoje smrti uspio sačuvati Jugoslaviju. To što je u čuvanju Jugoslavije ubijao, zatvarao i progonio protivnike Jugoslavije za njih je bilo nevažno . Jedan od takvih ljudi i Titovih prijatelja bio je Lord Carrington koji je 1992. godine u Podgorici izjavio: „Josipa Broza sam uvijek cijenio, a sada ga obožavam jer je jedini uspio održati mir među divljim i zavađenim plemenima.”
Dakle prema ovom „pitomom“ Englezu, mirotvorcu i diplomatu, koji je devedesetih godina želio spasiti Juoslaviju, narodi koji su sačinjavali Jugoslaviju nisu bili narodi nego divlja plemena, dok je njihov vladar, koji ih je nasilno držao u njoj kao ptice u kavezu, bio svjetski velikan i čovjek kojega je on cijenio i obožavao.
Prije Titove smrti jugoslavenski vlastodršci su uz pomoć velikih sila i pojedinaca poput Lorda Carringtona učinili sve moguće predradnje kako bi Jugoslavija mogla normalno djelovati poslije njegove smrti. No, uz sve te pripreme, naklonost i pomoć Istoka i Zapada, nakon njegove smrti, Jugoslavija je ušla u veliku krizu i na koncu, zahvaljujući jedinstvu i volji hrvatskog naroda, potpuno je nestala. Hrvati su je srušili jer su je smatrali negacijom hrvatske državne suverenosti, a Tita zatiračem hrvatskog imena. Nikakve domaće mjere, ni vanjska pomoć, nisu je mogle spasiti.
Nestankom Tita i Jugoslavije, zbog koje su Titu pripisivane velike zasluge, nestale su zasluge, a s njima i razlozi za veličanje Tita. Ostali su doduse krvavi tragovi njegovih zločina koje treba stalno isticati i ponavljati.
Bez obzira na njegovo porijeklo i mutnu prošlost, nepobitna je činjenica da je Josip Broz Tito, poput Staljina i Hitlera, bio diktator i ubojica.
Šime Letina
Leave a Comment